Hamasov napad na Izrael (subota 7. listopad) bio je iznenađujući, iznenadivši izraelsku obavještajnu službu i vojni establišment, ali nas ni najmanje ne bi trebao iznenaditi. To je izravna posljedica eskalacije nasilnog potiskivanja Palestinaca koje promiče Netanyahu, koji vodi najdesniju reakcionarnu vladu u povijest Izraela.
[Source]
U napadu su tisuće raketa lansirane iz Gaze, a desetine su probili izraelski proturaketni obrambeni sustav 'Željeznu kupolu', dok su se stotine boraca Hamasa probile kroz najčuvaniju graničnu ogradu na svijetu, kako bi napale granične gradove i vojne baze na izraelskom tlu. To je rezultiralo stotinama izraelskih žrtava (preko 600 poginulih i 2.000 ozlijeđenih u trenutku pisanja ovog članka). Borbe još uvijek traju više od 24 sata nakon prvog napada u najmanje osam od 22 mete koje su preuzeli palestinski komandosi. Novi komandosi ulaze u Izrael iz Gaze, a deseci izraelskih vojnika i civila zarobljeni su i dovedeni u Gazu. Hamasovi borci pregazili su vojnu bazu, uništili izraelske tenkove i drugu vojnu opremu i zaplijenili vojna vozila, zarobivši izraelske vojne zapovjednike, navodno uključujući Nimroda Alonija, general-bojnika IDF-a. Ovo je bez presedana.
Izraelska država je ponižena i njen odgovor će biti brutalan. Netanyahu je proglasio „ratno stanje“ i izvodi osvetničke bombaške napade u kojima je već poginulo više od 300 Palestinaca, a ozlijeđeno 1,600. Izrael je odmah prekinuo opskrbu Pojasa Gaze električnom energijom, s teškim posljedicama za 2.1 milijuna palestinskog civilnog stanovništva koje tamo živi, i narušavajući ionako krhku infrastrukturu i zdravstveni sustav, koji su već blizu kolapsa.
Licemjerje zapadnih imperijalističkih vlada
Čelnici zapadnih imperijalističkih vlada sada govore o „pravu Izraela da se brani“. Biden, Macron i reformističke vođe poput Starmera u Britaniji, u licemjernom zboru, osudili su napad na Izrael, ali su prigodno šutjeli o desetljećima izraelske brutalnošću.
Svi oni zanemaruju činjenicu da je, pod Netanyahuovim ciničnim nadzorom, nasilje krajnje desnih židovskih doseljenika na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu nad palestinskim četvrtima eksponencijalno eskaliralo, ohrabreno zajamčenim nekažnjavanjem i otvorenim ili prikrivenim saučešništvom izraelskih snaga sigurnosti. Pokušaji palestinske mladeži da se odupru okupaciji naišli su na nerazmjerno i sustavno smrtonosno nasilje IDF-a, s beskrajnim nizom napada i ciljanih ubojstava, što je kulminiralo brutalnim napadom na izbjeglički kamp Jenin u srpnju. Sve to, dok naoružani doseljenici prijete palestinskom stanovništvu. Tisuće palestinske mladeži, od kojih su mnogi maloljetnici, sa Zapadne obale, istočnog Jeruzalema i iz samog Izraela, uhićeni su i čame u zatvoru bez suđenja. Pa ipak, koliko je doseljenika odgovornih za ove zločine uhićeno?
Izrael je od početka 2023. u političkom ćorsokaku, potresen masovnim prosvjedima stotina tisuća ljudi protiv Netanyahuovih pravosudnih reformi i dubokim podjelama unutar same cionističke vladajuće klase. Netanyahuova posljednja borba za vlastiti politički opstanak pružio je priliku bez presedana židovskim supremacistima, ekstremno desnom krilu Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, da izađu iz svojih rupa i uzdignu se na pozicije moći unutar izraelske države. Njihov je program isprovocirati „novu Nakbu“ (oponašajući masovno etničko čišćenje palestinskog stanovništva koje je dovelo do proglašenja Izraela 1948.), aneksijom Zapadne obale, istočnog Jeruzalema, Golanske visoravni i Gaze i protjerivanjem cijelog palestinskog stanovništva.
Netanyahu – i pristaše cionističke distopije u kojoj je jedan cijeli narod potisnut i etnički očišćen sa vlastite zemlje, dok pokušavaju izolirati Izrael od posljedica njegovog okrutnog režima okupacije – krivi su za sadašnju eskalaciju. Ne možete nastaviti uskraćivati cijelom narodu njegova osnovna demokratska prava, stiskati ih i tlačiti, uzimati sve više i više njihove zemlje i kuća, pucati na njih, hapsiti, mučiti, činiti ih siromašnijim i siromašnijim, a da prije ili kasnije ne izazovete snažni protuudar.
Napad, prije samo nekoliko dana, na kompleks Al-Aqsa u Jeruzalemu od strane gomile stotina židovskih supremacista, čiji je deklarirani cilj srušiti džamiju i zamijeniti Židovskim hramom, bila je svjesna provokacija. Džamija AL-Aqsa smatra se trećim najsvetijim vjerskim mjestom u islamu, pa je stoga preuzimanje od ekstremnih supremacističkih cionista otvorena uvreda. Ovoj akciji pomogle su i zaštitile izraelske policijske snage. Oskvrnuće svetog mjesta pružilo je neposredno opravdanje za ovaj napad, koji je nekoliko dana kasnije pokrenuo Hamas. To su namjerno zamaglili svjetski mediji u pokušaju da krivnju usmjere na „suludo palestinsko nasilje“.
Zanimljivo je primijetiti izvještavanje BBC-a na primjer, koji je objavio raketni napad Hamasa bez objašnjenja pozadine, uključujući stalne provokacije koje je palestinski narod morao trpjeti. Oni također daju daleko manju pokrivenost fizičkim napadima doseljenika na Palestince na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu, a radije guraju pod tepih činjenicu da je prije događaja u posljednja dva dana samo ove godine ubijeno preko 200 Palestinaca.
Onima koji govore o „palestinskom terorizmu“ bilo bi dobro da se sjete da je, kada su Palestinci 2018. pokrenuli miran pokret masovnog otpora, poznat kao Veliki marš povratka, izraelska država je odgovorila otvaranjem vatre živim streljivom, ubivši stotine nenaoružanih prosvjednika, od koji 46 maloljetnika. Isti ljudi koji danas govore o „terorizmu“ šutjeli su tijekom „operacije Cast Lead“ 2008.-09., kada je Izrael ubio 1,391 Palestinca, uključujući 318 maloljetnika, uništio više od 3,500 domova, ostavivši desetke tisuća bez skloništa, i napravio kaos na drugim građevinama i ključnim infrastrukturnim objektima u Gazi. Šutjeli su tijekom „Operacije Protective Edge“ 2014. Godine, u kojoj je Izrael ubio 2,203 Palestinca, od koji 1,372 nije sudjelovalo u neprijateljstvima, uključujući 528 maloljetnika, te uništio ili teško oštetio više od 18,000 domova, ostavljajući više od 100,000 Palestinaca bez krova nad glavom. Ovo je samo da spomenemo neke nedavne primjere.
To nas podsjeća na ono što je Karl Marx napisao u Građanskom ratu u Francuskoj:
„Sav taj klevetnički kor, koji Stranka reda u svojim krvavim orgijama nikad ne zaboravlja da pokrene protiv svojih žrtava, dokazuje samo da današnji buržuj smatra sebe zakonskim nasljednikom nekadašnjeg feudalca koji je svako oružje u vlastitoj ruci, upereno protiv plebejca, smatrao opravdanim, dok je ma kakvo oružje u rukama plebejca već samo po sebi značilo zločin.“
Oni predstavljaju situaciju kao da se radi o borbi između dvije jednake sile. Ovo je potpuna laž. Ovo je borba moćne i agresivne imperijalističke države i slabog i potlačenog naroda, koji se bori da se obrani i dokaže svoje pravo na postojanje kao nacija.
Izraelska vladajuća klika pokušava braniti svoje represivne akcije pod krinkom „samoobrane“. Citiraju Bibliju: „oko za oko, zub za zub, život za život.“ Ali to nikada nije pitanje života za život. Izraelci odgovaraju na smrt jednog od svojih građana pokoljem stotina Palestinaca. To će također biti slučaj u sadašnjem sukobu. Izraelci će izvući najkrvaviju osvetu za svoje skoro poniženje. Pokolj je tek počeo.
Izraelske obrambene snage (IDF) okupljaju desetke tisuća vojnika oko granice s Gazom u pokušaju da očiste komandose i vrate kontrolu. Međutim, to se pokazuje težim nego što se očekivalo. Netanyahu je zaprijetio „moćnom osvetom“ i da će Gazu pretvoriti u napušteni otok. To bi moglo dovesti do izraelske kopnene invazije na Gazu u pokušaju uništenja Hamasa, što bi rezultiralo s još tisućama žrtava. Odgovor Izraela na neuspjeh brutalnog suzbijanja Palestinaca je: više istog!
Na sjevernoj izraelskoj granici s Libanonom, mogućnost da Hezbollah otvori drugu frontu zabrinjava izraelske vojne stratege. Hezbollah je lansirao rakete na područje farmi Shebaa, koje osporavaju Libanon i Izrael, a okupira Izrael. Izraelova odmjerena odmazda osmišljena je kako ne bi dodatno eskalirala situaciju, a čini se da Hezbollah nije spreman ići dalje od simboličkih gesta prkosa. Hezbollah bi mogao biti prisiljen promijeniti svoj stav ako izraelska vojska napadne Gazu kopnom.
Međutim, jedno se može reći. Iako je svakako moguće da Izrael bombardira, davi, zauzme i svodi Gazu na ruševine, kao što su to činili mnogo puta u prošlosti, pokazat će im se nemogućim držati je pod okupacijom. Odluka Ariela Sharona da se povuče iz Gaze, provedena 2005., i katastrofalna izraelska invazija na Gazu 2014., pokazala je nemogućnost dugog potiskivanja i pokoravanja više od dva milijuna ljudi isključivo vojnim sredstvima.
Ovaj sadašnji sukob također dokazuje da je uspostava Palestinske samouprave nakon Sporazuma iz Osla 1993. bila potpuna lakrdija osmišljena kako bi se bivši palestinski otpor, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), pretvorila u silu koja je jamčila izraelski 'mir' policijskim nadzorom vlastitog naroda. Groteskno je danas vidjeti palestinskog predsjednika Abbasa kako tvrdi da je Izrael odgovoran za stvaranje sadašnje krize, dok je istovremeno njegova Palestinska samouprava u partnerstvu s Izraelom za nadgledavanje i suzbijanje palestinske mladeži koja se diže protiv okupacije na Zapadnoj obali.
Unutar samog Izraela, sadašnje pokazivanje jedinstva između Netanyahua i oporbe pred takvim napadom bez presedana – u kojem bi se čak Netanyahuovi najveći neprijatelji Yalir Lapid i Benny Gantz mogli pridružiti vanrednoj nacionalnoj vladi – ne mogu prekriti pukotine koje dijele izraelsku vladajuću klasu. Takvo pokazivanje jedinstva neizbježno će se raspasti pod udarcem događaja. Međutim, kapitulacija oporbe pokazuje da su razlike između cionističke desnice i cionističke „ljevice“ sekundarnog karaktera kada je riječ o tome kakav bi stav trebali usvojiti prema palestinskoj nacionalnoj borbi i okupaciji.
Američki imperijalizam i cionisti jednako su krivi
Američki predsjednik Biden čvrsto je podržao Izrael, nudeći „sva odgovarajuća sredstva potpore“, dodajući da je, „…Potpora administracije za sigurnost Izraela je čvrsta i nepokolebljiva“. Naravno, nije spomenuo pravo Palestinaca da se suprotstave izraelskom ugnjetavanju. Biden plovi problematičnim vodama, a potpora cionizmu i Izraelu ozbiljno je narušena u Sjedinjenim Državama kao rezultat židovskog supremacističkog smjera kojim je krenuo Netanyahu. Međutim, od Bidena se ništa drugo nije moglo očekivati, s obzirom na to da SAD subvencionira izraelsku vojsku u iznosu od 3,6 milijardi dolara godišnje. Za američki imperijalizam, Izrael je njegov jedini istinski zajamčeni saveznik na Bliskom istoku, i uvijek će stati na stranu cionista kada se zagusti, bez obzira na to koliko riječi kritike budu izgovorene tu ili tamo.
Američki imperijalizam odgovoran je kao i cionisti i Netanyahu za sadašnju situaciju, uporno braneći Izrael kao bastion „demokracije“ (što znači važan adut američkog imperijalizma na Bliskom istoku).
Bidenov blago kritički ton prema Netanyahu posljednjih godina bio je zato što su Netanyahuove lude politike prijetile potkopati stabilnosti u regiji i međunarodnu potporu Izraelu. Ova prijetnja sada je postala stvarnost koju svi mogu vidjeti.
Ova najnovija eskalacija potpuno će potkopati Bidenov pokušaj postizanja dogovora između Izraela i saudijske monarhije. Takav dogovor, kao i Abrahamov sporazum i ideja o 'normalizaciji' između arapskih država i Izraela, srušeni su do daljnjeg. Čak i cinični saudijski vladari moraju uzeti u obzir masovnu mržnju prema Izraelu koja se nakupila među masom saudijskog stanovništva, kao i u ostatku arapskog svijeta.
Međutim, mogućnost izraelske invazije na Gazu, vjerojatni kolaps Palestinske samouprave, a time i potpuna okupacija zapadne obale od Izraela, paljenje cijelog Bliskog istoka, moraju zabrinuti najozbilnije imperijalističke stratege u Washingtonu. Ova situacija je vjesnik revolucionarnih potresa i društvene nestabilnosti.
Odlučnost i organizacija koju je pokazala palestinska mladež, koja je u protekle dvije godine uspostavila novu generaciju palestinskog otpora protiv okupacije na Zapadnoj obali, razotkrila je krhkost svakog sumanutog „mirovnog“ rješenja za Palestinu i Bliski istok koji ne uključuje potpuno priznavanje prava Palestinaca.
Hamasov napad je možda bio okidač za dublju krizu, ali ova kriza je već bila u nastajanju. Zapravo, Hamasova taktika direktnog vojnog sukoba s Izraelom očito je privlačna rastućem prkosnom raspoloženju otpora koji se razvija među palestinskom mladeži. Mladi žele akciju, a ne riječi, ili dogovore koji služe samo za slabljenje njihovog cilja i jačanje stiska cionista. Istodobno, cionistička država, s Netanyahuom na čelu, također se regrupira i koristi sadašnji scenarij kako bi izazvala nacionalni gnjev prema Palestincima, u pokušaju da ojača svoju društvenu bazu potpore, koristeći to kako bi za sobom privuklo čak i one slojeve koji su se prethodno masovno mobilizirali protiv desnice.
Izraelsko stanovništvo ponovno je uvučeno u potporu cionističkoj državi i okupaciji. Pokret protiv vladine pravosudne reforme odmah je obustavljen. Veteranska skupina protiv Netanyahua, koja je prethodno odbila služiti kao rezervisti, Achim le'Neshek (Braća i sestre po oružju) izjavila je: „Braćo i sestre po oružju pozivaju sve koji mogu da se zauzmu za obranu Izraela bez oklijevanja i odmah.“
Međutim, postoji nekoliko kritičkih glasova koji zauzimaju hrabre stavove i osuđuju odgovornost vlade u ovoj krizi. Druga izraelska veteranska organizacija „Razbijanje šutnje“, osuđujući Hamas, istaknula je: „kako nas je naša židovsko-supremacistička vlada dovela do ove točke“. Ofer Cassif, izraelski zastupnik ljevičarskog Hadasha, izjavio je: „Nastavit ću govoriti istinu: prekinite brutalnu, kriminalnu opsadu Gaze i režim židovske nadmoći, oni su odgovorni za krvoproliće i samo će nam njihov kraj donijeti sigurnost, mir i bolju budućnost.“
Puke riječi osude, međutim, nisu dovoljne. Samo revolucionarna inicijativa samih palestinskih masa, na Zapadnoj obali, istočnom Jeruzalemu, kao i u Gazi i unutar samog Izraela, drži ključ za kvalitativan skok u uspješnoj borbi protiv okupacije. Arapske mase u susjednim zemljama također moraju igrati ključnu ulogu. Potpora borbi za palestinsko nacionalno oslobođenje znači prije svega rušenja reakcionarnih proimperijalističkih režima u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Jordanu itd. Svi ti buržoaski režimi, na ovaj ili onaj način, prihvaćaju sadašnji status quo i ne žele vidjeti revolucionarni plamen koji će ih pomesti s vlasti. Dakle, dok čine verbalne geste solidarnosti, oni ne čine ništa konkretno kako bi pomogli palestinskom narodu.
Međunarodna solidarnost pokreta mladih i radničke klase također je ključna za određivanje ishoda ove krize, pod uvjetom da se ne temelji na apstraktnim apelima za „mir“ i „smirivanje napetosti“. Desetljeća rezolucija UN-a i međunarodnih sporazuma nisu unaprijedila pokret nacionalnog oslobođenja Palestinaca jedan milimetar. Zapravo, suprotno je slučaj, dopustili su izraelskoj državi da zauzme sve veći dio palestinske zemlje. Pokret se mora jasno uspostaviti na sljedećem:
- Ne invaziji i bombardiranju Gaze.
- Ne imperijalističkom uplitanju. Imperijalistički 'mir' i sporazum iz Osla iznevjerili su Palestince.
- Za masovni ustanak protiv okupacije, s obje strane zelene linije.
- Prekinite okupaciju.
- Oslobodite sve političke zatvorenike.
- Završite i prekinite cionistčko grabljenje palestinske zemlje.
- Ne ugnjetavanju, za jednaka prava za sve narode, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru.
- Za socijalističku federaciju cijele Palestine, kao dio socijalističke federacije Bliskog istoka.
- Intifada do pobjede!