U nedjelju 31. ožujka turske mase nanijele su predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu najveći izborni poraz otkako je došao na vlast prije više od 20 godina. Ovi lokalni izbori su bili glas protiv Erdogana, a ne za buržoasku opoziciju, koja je izazvala malo entuzijazma. Ipak, ovi izbori su simptomatični za oluju bijesa koja iscrpljuje Erdoganov autoritet. Dani bi mu mogli biti odbrojani.
[Source]
Republikanska narodna partija (CHP) izbila je na prvo mjesto s 37,77 posto, osvojivši 35 od 81 pokrajine. S 35,49 posto glasova, Erdoganova AKP je prvi put u svojoj povijesti gurnuta na drugo mjesto. Erdoganova Partija pravde i razvoja (AKP) nije uspjela povratiti glavne metropole, Istanbul i Ankaru, nakon što ih je izgubila od opozicije 2019. Izgubila je mnoge druge općine diljem zemlje, uključujući uporišta AKP-a.
Mase kažu NE Erdoganu
Iako Erdogan sam nije bio kandidat na izborima, pretvorio ih je u referendum o svom predsjedništvu. To se pokazalo velikom greškom, unatoč tome što je koristio sve svoje uobičajene trikove prevare glasača i kontrole glavnih medija. Već u siječnju, prema jednom izvješću, 4450 ljudi izvan grada registrirano je kao birači u sedam vladinih zgrada u Igdiru: pokrajini koju je AKP izgubio 2019. U međuvremenu, javna Turska radiotelevizijska korporacija (TRT) pokrivala je Erdogana i druge članove AKP-a i kandidate za gradonačelnike 1945 minuta, dok je glavnog opozicijskog vođu CHP-a Ozgura Özela pokrivala ukupno 25 minuta tokom 40 dana.
Na video snimkama na društvenim mrežama mogu se vidjeti vojnici i policajci koji su prevezeni u grad kako bi glasali u kurdskim provincijama, a na nekim mjestima glasaju u uniformama iako je to zabranjeno. Bilo je i incidenata dvostrukog glasanja i nasilja nad biračkim službenicima koji su se usprotivili nepravilnostima, vjerojatno od strane vojnika i policajaca u civilu. Ništa od toga nije suštinski poboljšalo Erdoganovu sreću.
Erdogan očajnički pokušava vratiti Istanbul otkako ga je izgubio od CHP-a na izborima 2019. godine. Mjesecima je lično vodio kampanju za Murata Kuruma: AKP-ovog kandidata za gradonačelnika i bivšeg AKP-ovog ministra okoliša. Ali bilo je jasno da je Erdoganova baza znatno smanjena. Na jednom skupu je primijetio: “Nekada smo na ovom trgu imali 1,5 milijuna ljudi. Sada imamo 650.000 ljudi, ali nećemo stati.”
Budući da nije mogao ništa ponuditi masama, Erdogan se pokušao pozvati na vjeru. Predvodio je molitve u Aja Sofiji, oživljavajući staru tradiciju koju su prakticirali osmanski sultani prije vođenja rata. Čak je među biračima pokušao izazvati simpatije najavom da će mu ovo biti posljednji izbori. No unatoč svim njegovim naporima, CHP je zadržao Istanbul sa 60,43 posto glasova. Također je od CHP-a izgubio sljedeća tri najveća grada: Izmir, Bursu i Antaliju.
Po prvi put u svojoj povijesti, AKP je izgubio uporišta Denizli i Afyonkarahisar. U crnomorskoj regiji, rudarske pokrajine i gradovi, koji su tradicionalno konzervativni i usmjereni na AKP-MHP, prešli su na CHP. Pokrajine Amasra, Bartin i Zonguldak te rudarski grad Soma u Manisi oštro su odbili vladu AKP-MHP-a. U Adiyamanu, jednoj od pokrajina koje je najviše pogodio potres, CHP je pobijedio prvi put u 47 godina.
Čak i u pokrajinama koje je AKP držao, njihov pad je bio očit. U Kayseriju, poznatom kao 'rodno mjesto' AKP-a, njegov udio glasova pao je sa 63,3 posto u 2019. na 38,63 posto. U Konyi je potpora pala sa 73 na 49,43 posto, a AKP je izgubio distrikt Seydisehir, gdje bjesne štrajkovi i prosvjedi radnika i poljoprivrednika. U Kahramanmarašu, još jednom uporištu AKP-a i epicentru prošlogodišnjeg potresa, glasovi za AKP pali su sa 67 na 42,1 posto. U Gaziantepu, koji je postao mjesto divljih štrajkova i sindikalnih pokreta, udio glasova za AKP pao je s 53,97 na 38,82 posto.
U međuvremenu, partner AKP-a u savezu, krajnje desni MHP, doživio je pad udjela glasova sa 7,44 posto 2019. na 4,99 posto na izborima 31. ožujka. Ovi rezultati pogoršani su činjenicom da je AKP izgubio pokrajine od Nove stranke blagostanja (YRP): krajnje desne islamističke skupine koja se pridružila Erdoganovom savezu na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u svibnju 2023. YRP je nastupio samostalno nakon što su pregovori o savezu s AKP-om propali, udvostručivši svoje glasove na 6,19 posto u odnosu na izbore u svibnju 2023.
AKP je izgubio Urfu, drugu po veličini kurdsku pokrajinu, u korist YRP-a nakon što je udio glasova AKP-a pao sa 60,81 posto 2019. na 33,63 posto. YRP je osvojio i anatolsku pokrajinu Yozgat nakon što je AKP-ov glas pao s 40,8 na 26,8 posto. Ukupno je YRP preuzeo 65 općina i distrikta od AKP-a i MHP-a.
Suočen s ovim ponižavajućim rezultatima, Erdogan je u svom postizbornom govoru prikazao svoju izrazito demoraliziranu figuru, stidljivo izjavivši da AKP "nije dobio rezultat koji smo željeli i kojem smo se nadali", i obećavši da će "poduzeti potrebne korake analiziranjem poruke koje je nacija dala na glasačkim kutijama na najprecizniji i najobjektivniji način.”
Iako je također usporedio ishod s islamskim porazom u bici na Uhudu od politeističkih kurejšijskih klanova u 7. stoljeću, nakon čega su muslimani izašli ojačani i postigli pobjedu u bici kod Rova, Erdogan nije nikoga zavarao ovim posljednjim udarcem vjerske demagogije: njegovom je položaju zadat težak udarac od kojeg se možda neće oporaviti.
Ne daju rezultate ni pokušaji represije. Pobjeda Abdullaha Zeydana na izborima za gradonačelnika kurdske pokrajine Van poništena je i predana kandidatu AKP-a. To je izazvalo prosvjede, koje je vlada zabranila i odgovorila interventnom policijom koristeći suzavac i vodene topove. Ali prosvjedi su se brzo proširili na druge kurdske pokrajine i turske gradove na zapadu. Sljedećeg četvrtka, Zeydan je vraćen kao pobjednik, jer se Erdogan povukao u strahu da ne izazove veći pokret. Iako je uveo zabrane prosvjeda i policijski sat u nekoliko kurdskih pokrajina prosvjedujući protiv izborne prevare, te će vjerojatno pokušati poništiti druge rezultate, to bi mu se također moglo obiti o glavu.
Brutalna ekonomska kriza
Dugo je prijetio takav poraz, no Erdogan se uvijek znao izvući, pa što se promijenilo? Turska se već duže vrijeme nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, a njezino intenziviranje bilo je odlučujući faktor. Godinama je Erdogan dopuštao spiralu inflacije, održavajući ekonomiju u životu kroz kredite i snižavajući kamatne stope. Službena inflacija je 68,8 posto (na ljeto se očekuje vrhunac od 80 posto), iako se tvrdi da je stvarna inflacija 124,63 posto. Turska lira izgubila je 83 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar u posljednjih pet godina i očekuje se da će još više izgubiti vrijednost.
Većina stanovništva gurnuta je u siromaštvo budući da su prihodi domaćinstava znatno niži od inflacije. Prema izvješću Udruge za osnovne potrebe (TIDER), broj ljudi kojima je potrebna osnovna hrana porastao je za 5 posto u posljednjih godinu zbog visoke inflacije i potresa 2023. godine. Gotovo milijun ljudi suočava se s teškim nedostatkom hrane.
Prije manje od 10 mjeseci, Erdogan i njegova vladajuća stranka AKP osigurali su još jedan mandat nakon što su pobijedili opoziciju na nesigurnim izborima u drugom krugu. Uoči tih izbora, Erdogan je krenuo s povećanjem potrošnje kako bi izolirao – i podmitio – biračko tijelo od utjecaja ekonomske krize. Već je mnogo puta izveo ovaj manevar.
Međutim, vrtoglava inflacija značila je da se, nakon što je osigurao svoje mjesto, njegova vlada okrenula i uvela pooštrene mjere. Erdoganov novi tim podigao je kamate s 8,5 posto na nevjerojatnih 50 posto u 10 mjeseci. Ovaj program štednje usporio je ekonomski rast i povećao troškove zaduživanja (dok većina stanovništva živi od kredita), dok cijene osnovnih potrepština poput hrane i goriva i dalje rastu.
Dubina kapitalističke krize prisiljava Erdogana da ostane na kursu, što znači da nije bilo izdataka prije izbora 31. ožujka. Teške poteškoće dovode do epidemije samoubojstava među radnicima, ali i studentima. Javna samoubojstva postala su redovita pojava.
Svemu tome pridodani su dugotrajni učinci potresa iz veljače 2023. koji je pogodio jug i jugoistok i ostavio milijune ljudi bez domova. Obećanja o obnovi nisu ispunjena, a više od 800.000 ljudi i dalje živi u šatorima. Štoviše, nitko službeno nije odgovarao za katastrofu, što i ne čudi s obzirom na bliske veze Erdoana i reketaša u građevinskom sektoru.
Bijes i klasna mržnja masa čuli su se diljem zemlje 31. ožujka. U Beyogluu, četvrti Istanbula i Erdoganovom rodnom gradu, bijesni umirovljenik i bivši pristaša AKP-a rekao je za Al Jazeeru: “Glasovao sam za CHP prvi put u životu. A ako se inflacija ne zaustavi, smijenit ćemo predsjednika.”
Radnik u Uskudaru, drugom distriktu Istanbula, rekao je za Medyascope: “Glasam za AKP 21 godinu, ali po prvi put nisam glasao za njih na ovim izborima. Znate li zašto? Znate onu povorku automobila, gdje jednog političara prate njegovi suradnici još 15 automobila, kao holivudske zvijezde? Zato. Znam ljude koji umiru od gladi u Republici Turskoj. Može li postojati takva besmislica? Ako te narod izabrao, onda moraš vidjeti narod. Ako to ne učinite, bit ćete ovako kažnjeni.”
Evrensel Daily razgovarao je sa skupinom radnika koji su rekli da su bivše pristaše AKP-a. Jedan je radnik rekao da je njegovom "tijelu bilo dosta muke da spoji kraj s krajem" pa je uvjerio 20 članova svoje obitelji da glasaju za CHP. Drugi radnik je dodao da nikada u životu nije glasao ni za jednu drugu stranku osim za AKP, “ali dosta nam je. Nisu ostavili ništa ni od ekonomije ni od bilo čega drugog. Sada ne mogu podnijeti ni vidjeti brošuru AKP-a.”
Erdogan poražen unatoč opoziciji
Unatoč Erdoganovom porazu, ne postoji partija na turskoj političkoj sceni koja je sposobna riješiti bijedu. Odaziv birača općenito je visok na izborima u Turskoj, no uoči lokalnih izbora vladala je biračka apatija, s nekim procjenama da je odaziv bio čak 72,37 posto, u usporedbi s 84,67 posto 2019. To je odraz činjenice da mnogi ljudi nisu vidjeli alternativu AKP-u i odlučili su glasati za 'ništa od navedenog'.
Kampanja CHP-a pazila je da ne skrene pozornost na ekonomsku krizu, već se fokusirala isključivo na Erdoganovu “vladavinu jednog čovjeka”. Kampanja je također bila narušena antikurdskim šovinizmom, a Burcu Köksal, CHP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu zapadne turske pokrajine Afyonkarahisar, izjavila je da će, ako bude izabrana, “vrata općine biti otvorena za sve stranke osim za [Kurdsku] Stranku narodne ravnopravnosti i demokracije DEM.” Unatoč pokušajima nacionalne stranke da ove primjedbe pomete pod tepih kao samo "lapsus" (!), dijelom zato što su vodili računa o kurdskom glasanju, ne bismo trebali imati iluzija o stvarnom karakteru CHP-a.
Na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, CHP je odbio dopustiti DEM-u ulazak u svoj savez nakon prigovora nacionalista u njihovom savezu, a također je šutio kad su DEM i Kurde napadali rasistički nasilnici. Štoviše, u pokrajini Hatay, najgore pogođenoj potresom u veljači 2023., CHP je ponovno kandidirao omraženog gradonačelnika CHP-a Lutfua Savasa, bivšeg člana AKP-a i gradonačelnika Antakye u Hatayu, koji je nadaleko omražena osoba u Turskoj zbog svoje poznate korupcije.
Savas je bio taj koji je izdavao dozvole za gradnju objekata koji nisu bili u skladu s državnim zakonima, a nije provodio nadzor nad građevinskim projektima. Bilo je na stotine pritužbi protiv njega prije potresa, koje su CHP i AKP ignorirali. Na komemorativnom događaju za prvu godišnjicu potresa, Savas, zajedno s Fahrettinom Kocom, ministrom zdravstva AKP-a, i čelnikom CHP-a Ozgurom Ozelom, izviždani su i protjerani s bine, a potom su ih otjerali članovi obitelji žrtava potresa. Unatoč krvi tisuća ljudi na svojim rukama, CHP je odbio predložiti novog kandidata i podržao Savasa.
Nakon poziva na prijevremene predsjedničke izbore, Ozgur Ozel je odbio, rekavši da bi to bilo "nepošteno" prema onima koji su glasovali za AKP i MHP prošle godine! S obzirom na patetičan karakter CHP-a i odsutnost bilo kakve klasno utemeljene alternative, reakcionarne skupine uspjele su napraviti nešto. Kao što je navedeno, YRP je uspio ukrasti neka mjesta od Erdoana. Partiju predvodi Fatih Erbakan, sin bivšeg premijera Necmetteina Erbakana koji je bio Erdoganov mentor. Na ovim izborima jedan sloj iz Erdoganove baze okrenuo se YRP-u.
YRP je djelovao na reakcionarnoj platformi protiv LGBT osoba i žena, ali Erbakan je također kapitalizirao na ekonomskoj krizi. Udarao je po Erdoganu zbog mizernih mirovina koje se daju umirovljenicima, jadne minimalne plaće i krize troškova života, a koristio je također anti-NATO temu za priču kako bi se uvuklo nepovjerenje u imperijalizam unutar turskog društva.
Rat u Gazi i trgovinski odnosi Erdoganova režima s Izraelom predstavljali su još jednu priliku koju je Erbakan mogao iskoristiti. Postoji masovna podrška Palestini u Turskoj, uključujući i Erdoganovu bazu. Erdogan je bio na naslovnicama međunarodnih novina zbog napada na Izrael i Netanyahua, ali u stvarnosti su se trgovinski odnosi Turske s Izraelom šesterostruko povećali pod njegovim režimom u posljednjih 20 godina. Turska je postala treći najveći trgovinski partner Izraela, izjednačivši se tako s Njemačkom nakon SAD-a i Kine.
Od 7. listopada turska trgovina s Izraelom samo se povećala. Turska šalje Izraelu dugačak spisak robe, uključujući čelik i barut, koji se koriste za izradu oružja za ubijanje Palestinaca. Azerbejdžanska nafta također se prenosi u Izrael preko Turske, osiguravajući Izraelu 41 posto svojih potreba za naftom.
Na početku rata, novinar u egzilu otkrio je da većinu takve trgovine vodi Udruga nezavisnih industrijalaca i poslovnih ljudi (MUSIAD) koja je povezana s AKP-om. Tvrtka Erdoganova sina Bilala također je uključena u trgovinu s Izraelom. A nedavno je objavljeno da je Erdogan osobno uključen u trgovinu s Izraelom, preko Turskog fonda za bogatstvo (TWF), koji je nedavno otpremio 21 tonu bora, vrijednog minerala, iz Turske u Izrael.
Posljednjih tjedana deseci ljudi uhićeni su zbog prosvjeda i pozivanja na prekid tih trgovinskih odnosa. Čak su i na skupovima AKP-a podignuti transparenti s natpisom 'Završite sramotnu trgovinu s Izraelom', koje je policija brzo uklonila, nakon čega su uslijedila hapšenja. U kontekstu krize kod kuće, represija povećava mržnju prema AKP-u i postaje katalizator bijesa masa.
Klasna kolaboracija i oportunizam na 'ljevici'
Može se lako zamisliti što bi prava socijalistička ili komunistička partija mogla postići u ovoj grozničavoj situaciji napadajući krizu turskog kapitalizma i Erdoganove licemjerne veze s imperijalizmom i koljačima u Izraelu. Nažalost, nedostaje ozbiljnog lijevog vodstva.
Lijeve partije su de facto surađivale s CHP-om umjesto da su stvorile istinski klasno neovisnu opoziciju. Kurdska ljevičarska partija, DEM (ranije poznata kao HDP), kandidirala je vlastite kandidate u nekim pokrajinama i podržavala CHP u drugima, iako neslužbeno. U Istanbulu je partija kandidirala svoje kandidate, ali je poticala svoje pristaše da glasaju za CHP. DEM nije uspjela riješiti tešku ekonomsku krizu s kojom su se suočile mase. Umjesto toga, ograničila se na borbu protiv "vladavine jednog čovjeka".
Unatoč svojim ograničenjima, partija DEM uspjela je vratiti sve pokrajine koje je prethodno osvojila na izborima 2019.: Diyarbakir, Mardin, Batman, Siirt, Hakkari, Van i Igdir. Također su osvojili Agri i Mus od AKP-a i osvojili distrikt u Tunceliju. U Batmanu, kandidat stranke DEM Gülistan Sönük postao je gradonačelnik pokrajine, s razlikom od gotovo 50 bodova u odnosu na HUDA-PAR. Opet, sve je to više bio odraz Erdoganove slabosti nego DEM-ove snage.
U međuvremenu, Tursku radničku partiju (TIP) muči oportunizam. Erkan Bas, vođa TIP-a, kandidirao se za gradonačelnika industrijskog grada Gebzea. CHP je tamo podržao njegovu kandidaturu, a zauzvrat, TIP nije kandidirao kandidate u područjima gdje je CHP bio u opasnosti da izgubi.
Partija je za gradonačelnika Hataya kandidirala i Gökhana Zana, umirovljenog nogometaša koji je bio kandidat krajnje desne stranke IYI na parlamentarnim izborima. Zan, koji je iz Hataya, stekao je popularnost nakon potresa 2023. kada je objavio video u kojem moli za pomoć žrtvama. TIP je mislio da bi ovo mogao iskoristiti. Međutim, manje od dva tjedna prije izbora, TIP je najavio povlačenje Zabove kandidature nakon optužbi za podmićivanje. Osim toga, TIP je kao kandidata kandidirao Suleymana Sencana, bivšeg predsjednika distrikta stranke DEVA (odvojene od AKP-a).
Ovaj oportunizam i nedostatak borbenog socijalističkog programa spriječavaju DEM ili TIP da se prikažu kao uvjerljive točke izražavanja bijesa masa.
Klasna borba raste!
Ipak, pod pritiskom krize troškova života, klasna borba se počinje zaoštravati. Izbori su održani u pozadini još jednog porasta štrajkova. Turska nije vidjela takve razine štrajka i sindikalnog organiziranja od 1960-ih i 1970-ih. Dubina ekonomske krize vuče u borbu sve slojeve: umirovljenike, poljoprivrednike, studente.
U veljači su radnici tvornice aluminija Eti Aluminyum (u četvrti Seydisehir u Konyi, koju je AKP izgubio), napustili posao i prosvjedovali protiv birokratskog sindikalnog vodstva jer se nije borilo za veće plate. Čim se proširila vijest o divljem štrajku, poljoprivrednici u Konyi počeli su prosvjedovati, vozeći svoje traktore u centar grada kako bi prosvjedovali protiv rastućih troškova.
Radnici tekstilne tvornice, Ozak Tekstil, u Urfi, napustili su državni sindikat Hak-is zbog niskih plata i uznemiravanja od strane sindikalnih vođa, te su se počeli organizirati s Birtek-senom, nezavisnim sindikatom. Šefovi su odgovorili otpuštanjem više od 500 radnika u tvornici od 700, čime su pokrenuli žestok štrajk, a prosvjede solidarnosti održali su radnici u raznim gradovima diljem zemlje.
Štrajk je doživio poraz, ali prema riječima jednog radnika Ozak Tekstila: “Štrajk je bio kao škola… naš pogled na svijet se promijenio. Promijenio se i moj politički stav. Bio sam bivši član AKP partije. Ali vidio sam da su na strani kapitala.” Ovo je znak vremena!
Kako se radnički pokret razvija, gazde i država se mobiliziraju da ga slome. Vođe nezavisnih sindikata redovito su uhićeni i primaju prijetnje smrću. Dom Kanbera Saygilija, predsjednika nezavisne konfederacije sindikata Limter Is (DISK) pretresla je policija i on je uhićen. Pritom mu je policija slomila nogu. Deniz Gider, organizator nezavisnog građevinskog sindikata Insaat-Is stavljen je u kućni pritvor s elektroničkom napravom oko gležnja. Vođa Birtek-Sena Mehmet Turkmen uhićen je nekoliko puta ove godine i kažnjen kaznom od 1,5 milijuna turskih lira zbog vođenja štrajka Ozak Tekstila. Sukob između turskih šefova i države (tko god upravlja vladom) i organizirane radničke klase samo će se zaoštravati.
Marksisti su dugo tvrdili da Erdoganova naizgled nepobitna pozicija ne može zauvijek izdržati krizu turskog kapitalizma. Objašnjavali smo da će prije ili kasnije u temeljima njegovog režima izbiti pukotine i ubrzati kolaps. To vrijeme je sada. Erdogan s ovih izbora izlazi oslabljen. Nedostatak bilo kakve ozbiljne političke alternative naveo je turske mase da nevoljko iskoriste buržoasku opoziciju da zadaju udarac AKP-u.
Ali dok CHP slavi, njihova tijesna pobjeda (u smislu nacionalnog udjela glasova) opovrgava njihovu vlastitu nepopularnost. Sami su izjavili da će nastaviti s 'ekonomskom ortodoksnošću' (tj. rezovima i štednjom kako bi se smanjila inflacija) koja je nagrizla Erdoganovu bazu podrške. Ako Erdogan bude svrgnut, oni će naslijediti kriznu vladu, usred povijesne ekonomske katastrofe. U tom kontekstu, vidjet ćemo sve vrste skupina – uključujući one reakcionarne – koje testiraju mase, dok očajnički traže izlaz.
Ali unatoč potpunom nedostatku bilo kakvog političkog izražavanja, rastuća klasna borba nastavit će izbijati izvan parlamenta u valu štrajkova i prosvjeda. U tom kontekstu naše ideje mogu naići na plodno tlo. Komunisti iz IMT-a (uskoro Revolucionarna komunistička internacionala) nude otvorene ruke radnicima i mladima u Turskoj koji gore od mržnje prema trulom kapitalističkom sustavu, zločinima i lošem upravljanju njegovih predstavnika i užasima imperijalizma kojemu pomažu i poticaju.
Ovom sloju revolucionara kažemo: dolje Erdogan! Dolje sve reakcionarne buržoaske stranke! Za revolucionarno rješenje! Pridružite se Revolucionarnoj komunističkoj internacionali!!