Prije 50 godina, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio je svoju čuvenu presudu Ro protiv Vejda, osiguravajući pravo na abortus ženama u Americi. Danas se ta ista prava ukidaju. Borba za okončanje ugnjetavanja žena mora biti borba za socijalističku revoluciju.
[Source]
24. juna 2022, devet neizabranih i neodgovornih sudija je milionima Amerikanki oduzelo prava nad njihovim tijelima. Oni su oduzeli pravo na abortus skoro tačno pedeset godina nakon što je ono dobijeno u presudi Vrhovnog suda Ro protiv Vejda.
Ovo pokazuje nesigurnost svih prava i povlastica radničke klase u kapitalističkom sistemu. Prava koja uživamo ne daju nam naši 'prosvijećeni' vladari. Mi ih osvajamo u borbi i za njih se moramo neprestano boriti.
Borba za pravo na abortus je bila važna tačka u klasnoj borbi u Poljskoj poslednjih godina, kao i u nizu zemalja širom Latinske Amerike. Slično tome, pokret za 'ukidanje 8.' u Irskoj zadao je snažan udarac establišmentu.
Zašto su reproduktivna prava trenutno na udaru? I kako je borba za pravo na abortus povezana sa klasnom borbom?
Kriza
Ovi napadi su, kada se sve uzme u obzir, povezani sa krizom kapitalizma. Oporavak od krize 2008. je bio izuzetno slab, a 2020. je počela još jedna ogromna ekonomska kriza, izazvana pandemijom, što je dovelo do današnje krize životnih troškova. Kada je u pitanju napredak položaja žena, ovo je vratilo društvo decenijama unazad.
Prošlogodišnji izvještaj UN-a pokazao je da je životni standard opao u 90 posto zemalja, kao i da je ovo najoštriji pad od početka praćenja. To znači da vladajuća klasa generalno nije u stanju da priušti reforme.
Budući da ne mogu ponuditi ništa osim štednje, određeni dijelovi vladajuće klase su pokušali stvoriti bazu za sebe podmetanjem sudskih odluka koje stvaraju podjele među radnicima, kako bi ih odvratili od njihovih stvarnih interesa. Reakcionarno zakonodavstvo protiv abortusa se predstavlja kao dio njihovog 'kulturnog rata', čija je stvarna svrha skretanje pažnje sa krize kapitalizma.
U mnogim zemljama dolazi do velikog oživljavanja štrajkova, među kojima je i ogroman pokret Black lives matter. Postoji velika radikalizacija ka lijevo među mladima i mnogim radnicima. Stoga se ovi napadi na abortus moraju staviti u kontekst klasne borbe, turbulencija u društvu i masovnog nezadovoljstva.
Cinizam
Američki političari koji guraju politiku protiv abortusa čine to zbog ciničnih ciljeva. Oni nisu 'za život', već za pobjedu na izborima.
Na primjer, Ronald Regan je bio poznat po tome što se protivio abortusu kao 'pobožni' hrišćanin. Ipak, kada je bio guverner Kalifornije, 1967. je proširio pravo na abortus. Slično njemu, Mit Romni je učestvovao u programu protiv abortusa 2012, ali je u debati 1994. sa demokratom Edom Kenedijem zastupao prava na abortus, dok je Kenedi bio protiv.
Istorijski gledano, Republikanska stranka je zapravo podržavala prava na abortus. To je bilo iz 'libertarijanskih' razloga - protivili su se miješanju vlade u privatne živote.
Tek 1978. godine, pet godina nakon što je donesena presuda Ro protiv Vejda, republikanci su počeli razmišljati čak o suprotstavljanju pravima na abortus. Zašto? Zato što je njihova bivša baza u segregacionom rasizmu Džima Krova počela da se urušava. Umjesto toga, trebali su promovisati još jednu predrasudu koja bi izazvala podjele, pa su se ugledali na bijele evangelističke hrišćane.
Čak ni ovaj sloj nije bio toliko zaokupljen abortusom kao danas. To se počelo dešavati tek 2000-ih, a posebno nakon 2008, što se poklopilo sa porastom 'kulturnih ratova' u SAD-u. Nije slučajno da se sve to poklopilo sa krizom i nesposobnošću vladajuće klase da američkoj radničkoj klasi ponudi bilo kakvu budućnost.
Istu stvar možemo vidjeti kod demokrata, ali obrnuto. Oni se sve više postavljaju kao protivnici ženskom ugnjetavanju i rasizmu. Kako su njihovi suparnici promovisali politiku protiv abortusa, oni su težili ka stavu za izbor kako bi kultivisali vlastitu bazu. Njihova podrška ovim ciljevima je potpuno oportunistička.
Džo Bajden se danas predstavlja kao pobornik prava žena na izbor. Ali u prošlosti je govorio suprotno i nikada nije objasnio šta se promijenilo.
U stvarnosti, napadi republikanaca na prava na abortus dali su demokratama poticaj na izborima u sredini mandata. To je ono što njih interesuje.
Da je demokratama zaista stalo do prava na abortus, u nekom trenutku u proteklih pedeset godina donijeli bi savezni zakon koji garantuje pravo na abortus, umjesto da ovo pravo zavisi od sudske presude. Ali to nikada nisu pokušali da urade, čak ni kada su kontrolisali oba doma Kongresa.
Prednost demokrata je da su i dalje prijetnja oduzimanju prava na abortus, tako da ljudi glasaju za njih, a protiv republikanaca.
Klasno pitanje
Pravo na abortus je demokratsko, a ne socijalističko pravo. Odnosno, trebalo bi da bude dio formalnih demokratskih prava na kojima se zasniva buržoaska demokratija. Takva prava ne znače stvarnu jednakost i slobodu, jer je u kapitalizmu materijalna nejednakost ogromna.
Šta o kapitalizmu danas govori činjenica da se ni ovo zakonsko pravo ne može garantovati? Da smo bačeni nazad u varvarske uslove u kojima su žene prisiljene da rađaju protiv svoje volje, ili da traže ilegalni abortus u opasnim uslovima?
U Ruskoj revoluciji žene su dobile prava koja su bila mnogo naprednija od onih danas u zemljama poput SAD-a. Ipak, to se dogodilo prije više od sto godina u zaostaloj ekonomiji i duboko religioznom društvu.
Žene u Rusiji su dobile puna prava na abortus, koja su besplatno dostupna u javnom zdravstvenom sistemu, zajedno sa progresivnijim zakonima o razvodu nego što ih imamo danas. Dobile su plaćeno porodiljsko odsustvo, koje još uvijek ne postoji u SAD-u.
Međutim, borba za prava na abortus nije samo demokratska već i klasna borba. Ukidanje prava na abortus je zapravo napad na žene iz radničke klase, jer bogate žene mogu zaobići ova zakonska ograničenja.
Upravo to rade bogate Poljakinje koje žele abortus. Putuju u Njemačku ili Češku na abortus u privatnim klinikama. 34 000 žena je to učinilo od 2020. godine, kada je uveden zakon koji ograničava pristup abortusu. U SAD-u žene lete preko državnih granica da bi abortirale.
Ali to zaista nije moguće za većinu žena iz radničke klase, koje ne mogu priuštiti letove i hotelske troškove, a još manje naknade za privatne klinike, niti dobiti slobodno na poslu.
Masovni pokreti
Nije iznenađujuće što su borbe za prava na abortus imale izrazito radnički karakter. Ovi pokreti stoga takođe imaju potencijal da potpale druge klasne borbe, pa čak i da sruše reakcionarne vlade.
Desetine hiljada mladih žena i mladića prisustvovalo je protestima u Njujorku, Los Anđelesu i Čikagu nakon što je Vrhovni sud poništio presudu Ro protiv Vejda. Bilo je na hiljade manjih protesta u gradovima i mjestima širom SAD-a, pa čak i protesta solidarnosti širom svijeta.
Uprkos veličini i militantnosti ovih protesta, oni su patili od nedostatka vođstva. S obzirom da se radi o napadu na radničku klasu, sindikati su trebali imati vodeću ulogu u ovom pokretu. Trebali su povezati borbu za abortus sa opštom borbom za javne usluge za ljude iz redova radničke klase i za dobre, dobro plaćene poslove za sve. Ali nisu.
U Poljskoj je 26. oktobra 2020. održano 226 demonstracija protiv novog zakona o abortusu. Samo dva dana kasnije ovo je eksplodiralo na 460 demonstracija. Ovaj pokret su nazvali 'StrajkKobiet' (Ženski štrajk).
Svi ključni gradovi su zaustavljeni, a čak su i mali gradovi imali velike proteste. Bili su izvještaji o poljoprivrednicima koji su svojim traktorima blokirali glavne puteve.
Kipovi konzervativnih političara su vandalizovani, nedeljne mise su prekinute, zidovi crkvi i zgrade vlade su išarani grafitima poput “Volio bih da sam mogao prekinuti svoju vladu” i “Ovo je rat”.
Podršku su izrazili sindikati rudara i medicinskih sestara. Vozači tramvaja, autobusa i taksisti blokirali su glavne puteve u velikim gradovima kako bi podržali kretanje.
Ovo se proširilo na širi pokret protiv vlade i crkve. Pod tim pritiskom, zvanično rukovodstvo pokreta proširilo je svoje zahtjeve na mnogo šire političke zahtjeve, zahtijevajući pristojne uslove rada i života za sve.
Gvatemala
2020. godine u Gvatemali se pojavio snažan masovni pokret protiv budžeta štednje. Nakon toga, 2022. godine, ta reakcionarna vlada je pokrenula drakonski zakon protiv abortusa, proglašavajući Gvatemalu 'pro-life prijestolnicom svijeta'. Isti taj zakon je legalizovao nasilje nad LGBT osobama.
Ovaj zakon je bio dio pokušaja ove reakcionarne vlade da podijeli radničku klasu, koja je tako militantno odgovorila na njen budžet štednje. Ali plan se izjalovio.
Umjesto da podijeli radničku klasu, ovaj zakon je postao iskra koja je ponovo zapalila pokret 2020. Na protestima su ljudi palili zastavu Gvatemale, a počeli su se postavljati i drugi zahtjevi, poput ostavke vlade i anti-štednje uz povećano finansiranje obrazovanja i zdravstva.
Zdravstveni sistem u Gvatemali je izrazito nedovoljno finansiran, sa samo 0,4 doktora na hiljadu ljudi, u poređenju sa latinoameričkim prosjekom od tri doktora. Potražnja za većom zdravstvenom zaštitom razotkrila je krajnje licemjerje ovih buržoaskih političara koji tvrde da su 'za život', ali koji ne mogu pronaći novac za finansiranje zdravstvenog sistema koji spašava živote.
Zahvaljujući ovom masovnom pokretu, predsjednik je napravio potpuni zaokret, iznenada otkrivši da se protivi prijedlogu zakona. Kao što smo prethodno objasnili, takva prava koja koriste radničkoj klasi nisu poklonjena odozgo, već pobjede masovne borbe.
Koncesije
Presuda Ro protiv Vejda je bila ustupak vladajuće klase koja se plašila rastućeg pokreta. Šta se dešavalo u SAD-u u to vrijeme? Pokret protiv rata u Vijetnamu, pokret za građanska prava crnaca i revolucionarni događaji širom svijeta.
Ovi pokreti su se radikalizovali, učili jedni od drugih i povezivali se. Ro protiv Vejda bio je pokušaj da se u korijenu otkloni opasnost od masovnog pokreta za prava na abortus. Vladajuća klasa nije željela da se na abortus gleda kao na proizvod uspješne političke borbe, pa su zatražili od Vrhovnog suda da protumači ustav tako da legalizuje abortus.
Trebamo biti jasni. Kada su reforme odobrene od strane kapitalističkog sistema, one su i dalje ograničene. I dok se borimo za reforme, svjesni smo i da one mogu biti oduzete u svakom trenutku. Jasan primjer je preokret Ro protiv Vejda, skoro pola vijeka nakon što je donesen, kad su svi mislili da je pravo na abortus trajno zagarantovano ustavom.
Boreći se za ove reforme, ne polažemo ni malo povjerenja u buržoaske institucije da ih zaštite i provedu. Preokret Ro protiv Vejda naučio je milione Amerikanaca veoma okrutnu, ali potrebnu lekciju: da njihov ustav nije svetinja niti uklesan u kamenu i da njihova prava u kapitalizmu nikada nisu zagarantovana.
Materijalno stanje
Pitanje prava na abortus ne smijemo shvatiti na usko legalistički način. Pravo na abortus ne garantuje pristup abortusu.
Ako to znači da morate uzeti slobodne neplaćene dane na poslu; ako morate da vozite 12 ili više sati da biste pristupili klinici; ako morate iskoristiti svu svoju ušteđevinu ili se zadužiti za proceduru: da li zaista imate pristup abortusu?
Američko udruženje za javno zdravstvo otkrilo je da više od 4 000 žena u Americi svake godine bude uskraćeno za abortus, jer su prešle vremensko ograničenje za pobačaj. Glavni razlog je taj što su morale da potroše vrijeme pokušavajući da prikupe novac za podvrgavanje proceduri ili za troškove transporta.
U Kanadi, koja ima snažna zakonska prava na abortus, samo jedna od šest bolnica nudi ovu proceduru i sve se nalaze u velikim gradovima, primoravajući žene iz ruralnih područja da putuju mnogo kilometara. Dok je nekim ženama to potpuno nemoguće.
Abortus je legalan na sjeveru Irske od 2019. godine, ali nije uspostavljena nijedna služba za abortus. U praksi, situacija se nije promijenila. Preko 200 žena otputovalo je u Englesku 2022. na abortus; stotine njih je naručilo tablete putem interneta od neprovjerenih dobavljača; a druge su jednostavno rodile jer nisu imale drugo rješenje.
Iako je Kolumbija dekriminalizovala pobačaj 2022. godine, u većini bolnica ne postoji usluga abortusa. Od procijenjenih 400 000 pobačaja koji se tamo obavljaju svake godine, preko 90 posto se obavlja ilegalno u nemedicinskim ustanovama. Kao rezultat toga, 33 posto pobačaja u Kolumbiji se zakomplikuje, u poređenju sa 0,1 posto u Engleskoj.
Stoga zahtijevamo stvarno dostupne, dobro finansirane usluge abortusa u svakoj lokalnoj bolnici, koje su besplatne i kojima ljudi mogu pristupiti bez straha od uznemiravanja ili zastrašivanja.
Promjena
Kao marksisti, mi ne gledamo na prava apstraktno, već u stvarnom materijalnom svijetu u kojem se ona mogu ili ne mogu ostvariti. To zahtijeva sagledavanje društva u cjelini. Da li žena zaista ima autonomiju? Ako je njen izbor pobačaj ili podizanje djeteta u potpunom siromaštvu, da li je to uopšte izbor?
U SAD više od polovine žena koje su abortirale živi ispod granice siromaštva. U Engleskoj i Velsu, žene koje žive u siromaštvu imaju tri puta veću vjerovatnoću da će abortirati. Širom svijeta postoje slične statistike.
U mnogim zemljama ne postoji besplatna, nacionalizovana zdravstvena zaštita. Cijena samog porođaja može da se kreće u desetinama hiljada, a cijena odgajanja djeteta u kapitalizmu je veoma visoka.
U Velikoj Britaniji prosječni troškovi brige o djeci iznose 14 000 funti godišnje. Prosječna žena u Velikoj Britaniji provodi dvadeset sati sedmično na neplaćeni kućni rad sa djecom. Ovo spriječava milione žena da učestvuju u politici, kulturi, obrazovanju i društvu u cjelini.
U izvještaju TUC-a iz 2016. godine utvrđeno je da su žene koje su imale dijete bile plaćene 38 posto manje, do svoje 40. godine, od žena koje nisu imale dijete.
Liberalne feministkinje na borbu protiv ugnjetavanja gledaju kao na borbu za prava pojedinca. Ali razumijemo da je ugnjetavanje žena počelo sa pojavom klasnog društva i da se zasniva na postojanju privatne svojine. Zaista se može okončati tek kada se ukinu privatna svojina i klasno društvo.
Zakon o jednakim platama u Velikoj Britaniji postoji više od 50 godina, ali još uvijek je razlika 20 posto u platama među muškarcima i ženama. Seksualno nasilje je protivzakonito i duže od 50 godina, ali ipak jedna od četiri žene u Ujedinjenom Kraljevstvu doživljava seksualno nasilje svake godine.
Nisu nam potrebne zakonske promjene da bismo okončali ugnjetavanje žena. Potrebne su nam stvarne materijalne promjene. Potrebna nam je socijalizacija kućnog rada, kao što su kvalitetne, pristupačne menze u svakom kvartu. Potrebna nam je besplatna briga o djeci kako bi žene mogle zasnovati porodicu ako to žele, a da uporedno rade i učestvuju u politici, kulturi i društvu uopšteno.
Već imamo sredstva da obezbijedimo sve ove stvari, ali u kapitalizmu su ona privatizovana, profiterska i nedostupna milionima ljudi.
Socijalizam
Dakle, borba za istinsku slobodu i jednakost žena se ne može razdvojiti od borbe za socijalizam – odnosno načina proizvodnje u kojem su ključne proizvodne snage u javnom vlasništvu i demokratski vođene, kako bi se zadovoljile potrebe društva u cjelini. Tek tada možemo obezbijediti resurse potrebne za oslobađanje društva od materijalne osnove za ugnjetavanje žena.
Ograničenja prava na abortus su napadi na žene iz radničke klase i na radničku klasu u cjelini. Moramo zauzeti stav da je povreda jednog povreda svih.
Moramo se boriti protiv pokušaja vladajuće klase da podijeli radničku klasu. Protiv svake reforme koju oni pokušavaju sprovesti, moramo se boriti ujedinjenom snagom radničke klase.
Sindikati moraju preuzeti vođstvo u borbi protiv napada za prava na abortus. Takođe se moraju boriti za potpuno finansiran javni zdravstveni sistem, kako prava poput ovog ne bi bila samo slovo na papiru.
Moramo shvatiti da su ovakvi napadi proizvod oronulog kapitalističkog sistema. Sistem koji sebi više ne može priuštiti reforme, pa uništava tekovine i dobra koja su u prošlosti osvojena borbom.
Samo socijalističko društvo može obezbijediti ova prava i reforme. Samo socijalističko društvo može ukloniti korijen ugnjetavanja žena – klasno društvo – i stvoriti budućnost u kojoj je ugnjetavanje ostatak prošlosti.