U prethodnih nekoliko mjeseci, mnogi su špekulisali o iznenadnom nestanku kineskog tajkuna Džek Maa u periodu od početka oktobra 2020. do kraja januara 2021. godine. Raskošni multimilijarder, Izvršni direktor kompanije Alibaba, i član Komunističke partije Kine, iznenada je otkrio da su njegove ambicije uništene, a preduzeća pod istragom. Šta sve ovo znači?
[Source]
Greška u sistemu
Osnovana 2014. godine, ENT Grupa je podružnica koja obavlja poslove vezane za finansije, kolokvijalno poznatija kao FinTech . Od svog osnivanja, posluje sa proizvodima kao što je Alipay, koji pruža širok raspon internet finansijskih usluga. Jedne od najproblematičnijih među njima su kreditne usluge i usluge pozajmica. Od novembra 2020. godine, ENT-ovi kreditni zajmovi čine desetinu svih nehipotekarnih kredita u Kini.
Istovremeno, proizvodi ENT Grupe omogućavaju skoro dvostruko više pozajmica od većine najvećih kineskih banaka. Drugim riječima, jedna privatna aplikacija na mobilnom telefonu, koja nije banka, pozajmljuje novac stotinama hiljada ljudi i malih i srednjih preduzeća pomoću samo jednog klika.
ENT takođe posluje sa još jednim proizvodom, Yu’e Bao, koji omogućava korisnicima da polože svoje ušteđevine u fond kojim rukovodi društvo za upravljanje imovinom a koje zauzvrat daje isplatu kamate od oko 4%. Kroz to ENT Grupa udruženo u ovome fondu, najvećim takve vrste na svijetu, upravlja sa preko 165,6 milijardi dolara. Poređenja radi, fond novčanog tržišta američke vlade, JP Morgan, ima 150 milijardi dolara. Ponavljamo, ENT Grupa nije čak ni banka.
Ova ogromna FinTech kompanija prvobitno je trebala da izađe na šangajsku i hongkonšku berzu prošlog novembra, sa početnom javnom ponudom od 37 milijardi dolara, ali su zaneseni špekulanti na berzi požurili da ugrabe ovu zlatnu gusku (eng. the golden goose). U jednom momentu tržišna ponuda je bila 870 puta veća od cijene dionice koja se nudi, što znači da su dionice ENT Grupe mogle vrijediti 2,3 biliona dolara da su izašle na tržište.
Ako vam ovo sve zvuči jezivo i slično pričama o suludim špekulacijama na finansijskom tržištu koje su rezultirale masovnim krahom na Zapadu, sa vama bi se isto složili i državni regulatori u Kini. Prije četiri godine, državne banke i regulatori vršili su pritisak na Džek Maa da obuzda Yu’e Bao fond, koji je dostizao iznos od 260 milijardi dolara, bez bilo kakvog javnog srama s njegove strane.
Nema više majmunisanja
Međutim, ovaj put Džek Ma je zaustavljen punom snagom državnog aparata Komunističke partije Kine (KPK) koja je povukla inicijalnu javnu ponudu za ENT Grupu dan prije izlaska na berzu, a ubrzo nakon toga proglasila istragu protiv Maove vodeće korporacije Alibaba. Cijena akcija pomenutog, i nominalno Maovo bogatstvo momentalno su naglo pali čim su vijesti procurile, degradirajući ga sa trona najbogatijeg čovjeka Kine na četvrtog najbogatijeg čovjeka u zemlji. Prava moderna grčka tragedija.
Priznavajući poniženje, očigledno servirano od strane šefa Si Đinpinga, moćnik opsjednut svjetlošću reflektora i propovjednik jevanđelja prekomjernog rada, Džek Ma, skrivao se daleko od očiju javnosti do 20. januara. Kako se drama odvijala, mnogi nisu bili sigurni zašto je Komunistička partija Kine osjetila potrebu da ga javno ukori i kakve su tačno implikacije imali takvi postupci, čak i podstaknuvši špekulacije da će KPK nacionalizovati Džek Maovo carstvo.
Ako ovaj događaj smjestimo u širi kontekst stanja kineske ekonomije, zajedno s nekim Maovim ponašanjem prije ove konfrontacije, tada nije teško razumjeti zašto je državni aparat pod kontrolom KPK prisiljen preduzeti jasne mjere protiv njega. Iako se kineska ekonomija drži bolje nego mnoge na Zapadu, i dalje je narušena opštim padom svjetske ekonomije, prijetnje neizmirivanja dugova od strane glavnih državnih korporacija i ostalih faktora koji bi mogli poremetiti oporavak. Kina je tako primorana da izda strože propise na tržištu u nadi da će to zaustaviti.
U tom kontekstu, Džek Maova smjela FinTech inicijalna javna ponuda na berzi direktno proturiječi tonu umjerenosti i bojažljivosti kojim se KPK želi postaviti kineskoj buržoaziji. I ne samo to, Džek Ma je imao drskosti da se otvoreno suprotstavi potpredsjedniku Vang Kišanu kad su njih dvojica zajedno razgovarali na javnom forumu. Vang je govorio o potrebi da se minimizuju rizici na finansijskom tržištu, a Ma je na to uzvratio: „Na svijetu ne postoje stvari kao što su nerizične inovacije. Veoma često je pokušaj da se rizik svede na nulu najveći rizik.“
Takva arogancija poznatog tajkuna, koji u svojim rukama drži značajnu ekonomsku moć, naravno prelazi granicu za režim koji je poznat po netolerantnosti prema neslaganju. KPK je trebala da podsjeti kinesku buržoaziju na to ko zapravo drži veliki štap. Međutim, ono što je važnije, KPK treba da održi sve kapitaliste pod kontrolom tako da niko ne može krenuti u avanturu koja bi mogla ugroziti čitavo zdanje kineskog kapitalizma.
Državno jurenje krtice
Iz ovog incidenta možemo jasno vidjeti stvarnu, konkretnu ravnotežu snaga u Kini ovoga trenutka, koja na prvi pogled može izgledati kontradiktorna. Kineska privreda sada djeluje na temelju tržišne ekonomije, na šta dodatno utiču trendovi u svjetskom kapitalističkom sistemu, a lokalna kineska buržoaska klasa razvila se uz još uvijek značajan državni sektor. Zahvaljujući planskoj ekonomiji iz prošlosti i svjesnim odlukama KPK birokratije tokom razdoblja "reforme i otvaranja", značajan dio industrije i najveće banke ostaju u državnom vlasništvu, premda i one posluju na temelju tržišne ekonomije. Ovo daje partijsko - državnoj birokratiji moć da određuje opštu ekonomsku politiku, zadržavajući nezavisnost od rastuće kineske buržoaske klase i stranih investitora. To je u suprotnosti sa liberalnim buržoaskim demokratijama u kojima je buržoazija mnogo jača u odnosu na izabrane političare i državu.
Ipak, čak i najjače države ne mogu spriječiti da se dogodi neizbježna kriza kapitalizma, i što je još važnije, ne mogu zaustaviti klasnu borbu koju ove krize rađaju. Nakon godina tržišnih reformi i liberalizacije ekonomije, KPK državni aparat osjeća potrebu da zauzda neumjerenost tržišta i one avanturističke kapitalističke elemente koji nemaju na umu interes cjelokupnog sistema. Stoga je postala neophodna gomila novih regulatornih mjera, poput novih antitrustovskih mjera usmjerenih na internet, finansije, industriju robe široke potrošnje i ograničenje zajmova za nekretnine kako bi se izbjegla previše povezana stabilnost ključnih ekonomskih sektora sa bogatstvom pojedinih privatnih korporacija i kapitalista.
Te mjere same po sebi ne signaliziraju pomak ka eksproprijaciji ili povratak na plansku ekonomiju, kao što se mnogi staljinisti nadaju. U suštini, priroda ovih propisa je slična regulatornim mjerama koje zapadne države donose u vrijeme krize. Ne zaboravimo da država djeluje kao „komitet za upravljanje zajedničkim poslovima čitave buržoazije“ kako je to objašnjeno u Komunističkom manifestu. Ovaj zadatak ponekad može uključivati i obuzdavanje pojedinačnih kapitalista čije ponašanje može ugroziti interese sistema u cjelini. To je još više slučaj u Kini, gdje je država još uvijek u rukama stare privilegovane birokratije iz prošlosti.
U slučaju ENT Grupe, nakon ponižavajućeg zaustavljanja izlaska na berzu od strane KPK, sve što se od nje tražilo je da samostalno formira interni odbor koji će reorganizovati preduzeće da bi bolje slijedilo propise i potčini se dodatnom regulatornom nadzoru. Dijelovi preduzeća će možda morati da se ponovo prijave za licence. Međutim kontrola i prava na imovinu ostaju u rukama vlasnika ENT Grupe. U monopolskoj istrazi protiv Alibabe, posljedice svake „zloupotrebe dominacije na tržištu“, ukoliko se utvrde, bile bi zaplijena „nezakonite dobiti“ i do 10% prihoda konglomerata u prošloj godini. Iako je ovaj nivo kažnjavanja težak u poređenju sa zavrtanjem ruke koje bi zapadne korporacije dobile za slične prekršaje, ovo je daleko od nacionalizacije, a kamoli eksproprijacije.
Značajan slučaj koji nadalje otkriva ograničenja KPK u sadašnjoj fazi je sudbina Anbang osiguravajuće grupe. Ovaj nekad multimilijarderski kolosalni finansijski konglomerat prošao je kroz period brze, a ipak nejasne kupovine imovine. Na kraju, prijetnja koju su ove prakse predstavljale za stabilnost tržišta bila je prevelika i država je uskočila da preuzme korporaciju 2018. i iza rešetaka stavila njenog Izvršnog direktora zbog masovnih prevara. Međutim ovo preuzimanje nije nacionalizacija u smislu da je država preuzela vođenje kompanije. Mnoge prvobitne operacije Anbanga prenesene su na novu kompaniju, Dajia, koju finansiraju državna preduzeća, ali se aktivno privatizuje. Ostala imovina je likvidirana.
Sve ovo otkriva da je državni aparat KPK u ovoj fazi suštinski zainteresovan za jačanje tržišne ekonomije i nesklon ukidanju privatne svojine. Istovremeno, sveukupne tržišne reforme, tj. uloga opšte kapitalističke konkurencije u ekonomiji nastavlja da bude osnovna pokretačka snaga kineske privrede. To potvrđuje činjenica da režim planira produbljivanje ovog sistema, sa lukama i zonama slobodne trgovine i daljim mjerama marketizacije trgovine zemljištem.
Priroda kineske države ostaje politička diktatura, stare birokratije, zasnovane na kapitalističkoj ekonomiji, ali tako da partijski režim koristi svoju političku moć da disciplinuje bilo koji element kapitalističke klase koji ugrožava stabilnost sistema i u isto vrijeme pokušava da kontroliše tržište.
Međutim, kriza kapitalizma nema veze sa podređivanjem buržoazije državi, već je rezultat profitno motivisane i neplanske prirode proizvodnje u tržišnoj ekonomiji. Zbog toga, uprkos pokušajima moćnog državnog aparata da suzbije neumjerenost tržišta, kineska privreda i dalje uporno trpi problem prekomjerne proizvodnje. Nedavni izvještaji otkrivaju da je nedostatak potražnje za apsorpcijom proizvodnje i dalje najveći izazov za kinesku privredu, gdje preko 86% roba koje se prodaju imaju nagomilane količine, što koči investicije. Mnoštvo neplaćenih obveznica državnih preduzeća krajem prošle godine samo je druga strana iste kovanice, jer su morale da potroše pa pozajme kako bi vještački nastavile rast BDP-a. Nijedan od propisa ne može riješiti ove probleme. To može biti riješeno samo uvođenjem demokratski planirane proizvodnje i radničke kontrole, što je nešto s čim KPK ne može da se nosi jer bi to dovelo u pitanje njene privilegije.
Uspon klasne borbe
Najvažniji faktor u situaciji koju treba razmotriti je nivo klasne borbe u Kini. Uprkos pojačanoj represiji nad radnicima i socijalističkim aktivistima i ograničavajućim mjerama izazvanih pandemijom, znaci borbe i nezadovoljstva odozdo i dalje se regularno rasplamsavaju u svim dijelovima zemlje. Najsvježiji primjer za to je borba oko neplaćenih putnih troškova radnika fabrike ajfona u Šangaju. Tu je i slučaj samospaljivanja radnika dostavljača iz pokrajine Đangsu zbog neisplaćenih plata, što dodatno naglašava ovaj rastući problem. Nova generacija mladih takođe je lijevo radikalizovana i izražava svoje stavove na internetu uprkos strogoj cenzuri.
Sve su to znakovi neizbježnog porasta klasne borbe koja će se odigrati u Kini tokom narednog perioda, a državni aparat KPK pod vođstvom Si Đinpinga se priprema za to. Pojačane mjere za jačanje državne represije i raspirivanje nacionalizma pokazatelj su pripreme države za buduća previranja. U isto vrijeme država se povremeno obračunava sa pojedinim kapitalistima koji pređu određenu granicu. Ovo služi za razlikovanje države i buržoazije, čak podstičući iluziju da će država kazniti zle kapitaliste u ime narodnih masa. U tu svrhu se koristi ponižavanje Džek Maa, koji ubrzano postaje omražena figura među kineskom radničkom klasom zbog svoje drečave tajkunske ličnosti.
Kako svjetska kriza kapitalizma utiče na Kinu, neizbježno je obuzimajući svim svojim posljedicama, redukovanjem prodajnih mjesta, padom izvoza, padom nivoa profita, masovnim zatvaranjima itd., možemo očekivati oštre i nagle promjene, uključujući očajne mjere koje bi preduzela KPK da sačuva moć i privilegije birokratije, čiji legitimitet zavisi od njene sposobnosti da obezbijedi ekonomski rast, poslove i plate. U slučaju brzog povećanja nezaposlenosti i zatvaranja mnogih fabrika, to bi moglo uključivati i nacionalizaciju preduzeća u stečaju koja zapošljavaju veliki broj radnika kako bi se stabilizovala situacija. Suočeni sa ozbiljnom krizom, poznato je da kapitalistički režimi preduzimaju ove mjere za stabilizaciju privrede. U Kini, gdje državni aparat KPK i dalje igra značajnu ulogu u privredi, to je nešto što ne može biti isključeno.
Međutim, bez obzira na to što rade, organski su nesposobni da uvedu ono što je neophodno: demokratsku radničku kontrolu, izbore sa pravom opoziva svih funkcionera, sa platama koje nisu veće od plata kvalifikovanih radnika u Kini. Oni fundamentalno brane sadašnji kapitalistički sistem u Kini, i zato ih treba razvlastiti, a kineski radnici moraju da se bore za eksproprijaciju imovine multinacionalnih korporacija koje posluju u Kini, renacionalizaciju većeg dijela onog što je privatizovano i povratak na plansku privredu, ali ovog puta zasnovanu na istinskoj radničkoj demokratiji gdje oni zaista mogu postati gospodari svoje sudbine. U takvom sistemu ne bi bilo mjesta za one poput Džek Ma ili bilo kakve privilegovane državne birokrate.