Španski prijevremeni izbori 23. jula dali su neočekivane rezultate. Desničarski PP (Narodna partija) i ekstremno desničarski VOX nisu uspjeli da dobiju ukupnu većinu koju su predviđale ankete. Mobilizacija glasova ljevice u posljednjem trenutku kako bi se spriječio ulazak ekstremne desnice u vladu po prvi put značila je da se glasanje za socijaldemokratski PSOE održalo bolje nego što se očekivalo, što je dovelo do situacije u kojoj parlament nije imao jasnu većinu. Formiranje nove vlade biće komplikovano i moglo bi čak dovesti do ponovljenih izbora, baš u vrijeme kada je španskoj vladajućoj klasi potrebna jaka vlada da se suoči sa nadolazećom recesijom. Članak španskih drugova Lucha de Clases analizira razloge za ovaj scenario.
[Source]
Takozvani „progresivni blok“ – sastavljen od Socijalističke radničke partije Španije (PSOE) i SUMAR-a (koalicija lijevo od PSOE koja uključuje Unidas Podemos i koju vodi Jolanda Dijaz) – odolio je napadu desnice. Poraz ovog potonjeg omogućen je intenzivnom mobilizacijom ljevičarskih glasova posljednjih nekoliko dana predizborne kampanje. Tijesan izborni rezultat takođe šalje poslednje upozorenje vladi: njena politika upravljanja kapitalističkom krizom ne uspijeva da riješi goruće probleme radničkih porodica. Kukanje da „dolazi ekstremno desničarski vuk“ možda neće biti tako efikasno sljedeći put.
Ne može biti pravog rješenja za akutne socijalne i demokratske probleme u Španiji u uskim okvirima zaostalog španskog kapitalizma, sa njegovom grabežljivom i parazitskom buržoazijom, reakcionarnim i osvetoljubivim državnim aparatom, u kontekstu nove globalne kapitalističke krize. Rješavanje problema stanovanja, nesigurnog zaposlenja, troškova života, energije, robovskih rada radničke omladine i radnika imigranata, katalonskog i baskijskog nacionalnog pitanja, reakcionarne zavjere pravosudne kaste i policije ili korumpirane monarhije koja je iznad vlasti koju bira narod, zahtijeva suočavanje sa krupnim kapitalistima i njihovim neo-frankističkim državnim aparatom isključivo hrabrom socijalističkom politikom i narodnom mobilizacijom. Ali nijedna od snaga koje čine takozvani „progresivni blok“ nije voljna da raskine sa kapitalističkim režimom i da vodi odlučnu borbu protiv njega.
Međutim, mi u potpunosti razumijemo osjećaj olakšanja koji osjećaju milioni poštenih radnika i omladine kada vide kako je reakcionarna desnica poražena. Ovo će nesumnjivo povećati samopouzdanje onih slojeva radničke klase koji su se mobilisali, koji su osjetili sopstvenu snagu, a kratkoročno će nanijeti demorališući udarac mračnim silama reakcije.
Ali taj osjećaj samopouzdanja i snage mora biti usmjeren, sada više nego ikada, ka borbi protiv eksploatacije i odbrani dostojanstva radničkih zajednica. Mora se kanalisati u borbu protiv zlostavljanja i nasilja koje trpe žene.
I mora biti usmjerena protiv reakcionarne, proimperijalističke politike ove vlade (njeno ponovno naoružavanje, njeno učešće u ratu u Ukrajini, izdaja naroda Saharske Arapske Republike, itd.), i protiv reakcionarnog zakonodavstva koje je ova „progresivna“ vlada ostavila na papiru, uprkos tome što su imali apsolutnu većinu u prošlom sazivu, kao što su reforma rada i represivni zakon o šutnji (Gag law) koji je uvela PP (konzervativna Narodna partija).
Veoma polarizovan ishod
Dakle, šta treba da mislimo o izborima 23. jula i koje perspektive nam oni otvaraju?
PP, VOX (partija ekstremne desnice) i njihovi saveznici osvojili su 171 mjesto. U međuvremenu, takozvani „investicioni blok“, koji je podržao vladu PSOE-Unidas Podemos u prošlom sazivu, imao je 172 mjesta. Polarizacija između dva bloka je ekstremna. Preostalih sedam mjesta, koja čine ukupno 350 mjesta u Kongresu, pripadaju katalonskoj stranci Junts per Catalunya (Zajedno za Kataloniju) Karlosa Puđdemona, prognanog u Belgiju i traženoj od strane španskog pravosudnog sistema.
Čini se da bi PSOE i SUMAR lako mogli da obnove svoju koalicionu vladu, na veliku žalost desnice. Ali takva mogućnost zavisi od odluke katalonske partije za nezavisnost, Junts, koja bi samo trebalo da bude uzdržana na glasanju za formiranje nove vlade. To je nešto što trenutno nije sigurno.
U ovom trenutku, kao uslov za uzdržanje, Junts je zatražio amnestiju za sve aktiviste za nezavisnost koji su osuđeni za učešće u masovnom pokretu oko referenduma o nezavisnosti Katalonije od 01. oktobra 2017. i u kasnijoj borbi protiv državne represije. Pored toga, zahtijevala je obavezujući referendum o nezavisnosti Katalonije. Ovo posljednje je „crvena linija“koju Sančez nikada neće preći jer bi predstavljala direktan izazov reakcionarnom režimu koji podržava španski kapitalizam. Vidjećemo u narednim nedjeljama kako će se ovo odvijati.
Odziv birača bio je znatno veći od očekivanog, premašivši 70%. Ovaj procenat, iako nije istorijski visok, ističe se jer su ovi prijevremeni izbori bili neočekivani, zbog prethodnog stanja demoralizacije ljevice, i s obzirom da su mnogi Španci bili na odmoru. S obzirom na okolnosti, izlaznost odražava široku mobilizaciju ljevice pokrenutu u posljednjih nekoliko dana kampanje, sa ciljem da se zaustavi dolazak na vlast alijanse PP-VOX, sa svom svojom ultra-reakcionarnom politikom.
Španski desničarski blok (PP i VOX) sa svojim regionalnim saveznicima (Coalición Canaria sa Kanarskih ostrva i UPN iz Navare) osvojio je 46,11% glasova (11,29 miliona glasova). Blok PSOE-SUMAR dobio je 44,01% (10,78 miliona glasova). Saveznici ovih drugih u prošlom parlamentu (u suštini, katalonski, baskijski i galicijski nacionalisti i stranke za nezavisnost, sa izuzetkom Juntsa) dobili su 4,99% (1,22 miliona glasova).
Ukupno, ovo bi PSOE, SUMAR-u i njihovim saveznicima dalo 49% glasova (12 miliona glasova). Čak i ako PNV, partija baskijske buržoazije, bude uklonjena iz ovog „bloka“, kombinovano glasanje zvanične španske (PSOE i SUMAR), baskijske (EH Bildu), katalonske (ERC) i galicijske (BNG) ljevice dodaje do 47,88% i 11,73 miliona glasova, takođe nadmašujući desničarski blok.
U poređenju sa prethodnim opštim izborima u novembru 2019, desničarski španski nacionalistički blok povećao je svoje glasove za 700.000, dok su vladin blok i njegovi saveznici izgubili 140.000 glasova. Međutim, dobici španske nacionalističke desnice i njenih saveznika moraju se staviti u kontekst. Na opštim izborima u aprilu 2019. desnica je dobila isti broj glasova kao sada, 11,3 miliona, i tada je izgubila izbore.
Drugim riječima, desnica je u stanju da dosljedno mobiliše svoje redove tokom izbora, dok je izborna baza zvaničnog lijevog bloka narušena nedostatkom motivacije zbog politike vlade.
Rezultati bloka PSOE-SUMAR i njihovih saveznika
„Progresivni“ blok u cjelini nije prošao tako loše kako se očekivalo, iako je prilično oštar pad doživio SUMAR (koji okuplja ostatke Unidas Podemos, Más País, Compromís, partije lijevo od PSOE). Ova lijeva koalicija dobila je 3 miliona glasova (12,31%) i 31 mjesto. Ovo predstavlja gubitak od 700.000 glasova (ili 7 mjesta) u poređenju sa novembrom 2019. Nasuprot tome, PSOE je zapravo povećao svoje glasove. Osvojio je 7,76 miliona glasova (31,7%, ili 122 mjesta), u poređenju sa 6,8 miliona (28% ili 120 mjesta) u novembru 2019. Dakle, vidimo ko je to politički dobio od koalicione vlade, a ko je uspio da grupiše oko sebe takozvani „korisni glas“ protiv desnice.
SUMAR je skupo platio nedostatak političke i programske nezavisnosti, prihvatajući sve izdaje prvobitnog vladinog programa, koji je već u početku bio prilično umjeren, i svaki ustupak PSOE vladajućoj klasi i imperijalizmu EU i SAD u spoljnim poslovima. SUMAR je ostavljen kao heterogena koalicija od desetak grupa, skoro sve regionalne, sa gotovo nepostojećim članstvom, sa izuzetkom članstva Izquierda Unida. Podemos je sveden na marginalnu grupu u okviru SUMAR-a, sa samo pet odlazećih poslanika koji su ponovo izabrani na SUMAR-ovoj izbornoj listi, što potvrđuje njegov nepovratni pad.
U baskijskom i katalonskom nacionalističkom taboru došlo je do značajnih pomaka u odnosu na novembar 2019. Katalonija je bila jedna od rijetkih teritorija na kojima je povećano suzdražavanje od glasanja (sa 350.000 birača manje). Ovo je posebno bio slučaj u oblastima koje se najviše zalažu za nacionalizam i nezavisnost, i izražava obeshrabrenje u ovom taboru pred onim što smatraju izdajom ERC-a sa njegovim povratkom na „autonomizam“. To takođe odražava nedostatak prave alternative od strane Juntsa i CUP-a (radikalne lijeve katalonske partije za nezavisnost), koji su izgubili svoja dva mjesta.
Tako su stranke koje se zalažu za nezavisnost pale sa 1,67 miliona u novembru 2019. na samo 954.000 glasova sada. Dio tog glasa, prije svega iz ERC-a, bio je radnički glas koji se vratio u PSC (PSOE u Kataloniji), koji je povećao svoje glasove u Kataloniji za više od 400.000, dobivši više glasova od bilo koje druge tamošnje partije, sa 1,21 miliona glasova. Takođe je oteo skoro 100.000 glasova od Comunsa Ade Kolau (bivše gradonačelnice Barselone), koja se takođe integrisala u SUMAR.
Uprkos neuspjehu partija koje se zalažu za nezavisnost, Katalonija je bila ključna, zajedno sa Baskijom, u osigaravanju poraza desnice na nacionalnom nivou. Ovdje su partije koje podržavaju centralnu vladu osvojile 33 mjesta u poređenju sa 8 za špansku desnicu. Sve u svemu, španska ljevica (PSOE i SUMAR) i katalonska ljevica (ERC i CUP) osvojile su 64,5% glasova u Kataloniji.
U slučaju Baskije, baskijska ljevičarska partija EH Bildu pretekla je baskijsku desnicu PNV, tako da je sada zbir za špansku (PSOE i SUMAR) i baskijsku (EH Bildu) ljevicu dostigao 60% glasova u Euskadiju a 56% u Navari. Ovdje su partije koje podržavaju centralnu vladu osvojile 19 mjesta u poređenju sa 4 za špansku desnicu.
Važno je istaći da je, između Katalonije i Baskije, takozvani „progresivni blok“ osvojio ukupno 40 mjesta više od bloka PP-Voks! Bez vitalnog doprinosa obe teritorije, blok PP-VOX bi bio pobjednik u Španiji kao cjelini.
S obzirom da je španska desnica identifikovala nezavisnost, i katalonski i baskijski nacionalizam uopšte, kao javnog neprijatelja broj jedan, nema sumnje da je nacionalno pitanje odigralo ogromnu ulogu u radikalizaciji i mobilizaciji glasova na obe teritorije uprkos prijetnjama desnice. Štaviše, obe teritorije imaju visok udio industrijskih radnika, a radnički glas je glavni faktor.
Ovo ponovo pokazuje progresivni, demokratski i revolucionarni karakter borbe za nacionalno-demokratska prava, a posebno za pravo na samoopredjeljenje u obe oblasti, koje mora bezuslovno braniti cijela španska radnička klasa, kao dio svoje borba protiv frankističke desnice, korumpirane monarhije i zaostale španske kapitalističke klase.
Rezultati desnice
Iako se PP hvali da je osvojila 3 miliona glasova više (popevši se na 8 miliona), njena početna tačka bila je istorijski najslabija od loših rezultata opštih izbora 2019. Kao što se očekivalo, PP je apsorbovala preostale glasove Ciudadanosa („umjerene“ desničarske partije) iz novembra 2019, što je nešto više od 1,6 miliona glasova. Takođe je uzela još 600.000 glasova VOX-u i povratila dodatnih 800.000 glasova od desničara koji su bili uzdržani na izborima u novembru 2019.
Najveći gubitnik izbora bila je ekstremno desničarski VOX. Izgubio je 600.000 glasova i 19 poslaničkih mjesta. Uprkos opadanju snaga koju čini SUMAR, VOX je jedva povukao 19.000 glasova od njega, što je praktično izjednačen rezultat za treće mjesto, oko 12,4%.
Jasno povlačenje VOX-a presijeca diskurs pojedinih dijelova ljevice koji govore o „usponu fašizma“. Luđačke i grube pozicije VOX-a nikada neće moći da postanu dominantan stav u društvu u kojem radnička klasa predstavlja ogromnu većinu stanovništva. VOX ima veoma usku društvenu bazu: histerični i reakcionarni mali i srednji zemljoposjednici, i neofrankistički državni aparat sudija, policije i vojske, koji povremeno može da uvuče veoma zaostale, marginalizovane slojeve radničke klase.
Nesumnjivo, desnica je pretrpjela veliki neuspjeh. Opijena arogancijom, pokazala je svoje prave ultra-reakcionarne boje društvu tokom predizborne kampanje, nasilnim govorima i otvorenim lažima, preteći da će poništiti neke od progresivnih društvenih reformi vlade PSOE-Unidas Podemos, šaleći se o nasilju nad ženama u slučaju VOX-a, pa čak i zabranjujući muzičke nastupe i predstave iz ideoloških razloga u nekim gradovima i mjestima gdje je nedavno pobijedio na opštinskim izborima. Ovo je probudilo klasne instinkte i demokratska osjećanja ranije nemotivisanih slojeva ljevice, koji su u posljednjem trenutku reagovali da spriječe pobjedu PP i VOX-a.
U stvarnosti, društvena baza desnice je veoma heterogena. Ona se kreće od pomahnitalih i brutalizovanih sitnoburžujskih reakcionara, beznačajnih privilegovanih slojeva radnika malograđanskog mentaliteta, zaostalih i očajnih slojeva radničke klase, pa čak i nekih poštenih, ali depolitizovanih slojeva stanovništva koji, ophrvani nestabilnošću i nedostatkom alternative u očaju samo žele da isprobaju „novi menadžment“.
Ljevičarska vlada sa čvrstom rukom, za koju se vidi da rješava probleme sa kojima se suočavaju na radikalan način i sa uvjerenjem, mogla bi da odvoji najzdravije i najpoštenije elemente sitne buržoazije i politički zaostale radnike od ostatka reakcionarne rulje, koja bi se svela na nemoćnu kuknjavu.
Kada se došlo do radničkih porodica, borbe oko socijalnih pitanja ujedinile su stotine hiljada na ulicama, kao što smo vidjeli na veličanstvenim protestima za javno zdravstvo u Madridu. U međuvremenu, demonstracije sile od strane španske desnice su se borile da okupe brojke čak i u desetinama hiljada u najboljem slučaju u glavnom gradu države. To nam govori sve o stvarnom odnosu snaga u današnjem španskom društvu.
Druga stvar je, međutim, činjenica da su ove veličanstvene i borbene društvene snage koje leže u rezervi u našoj klasi pasivne, nemotivisane i frustrirane zbog politike „progresivne“ vlade i velikih sindikata, od kojih su oboje na kraju prihvatile uslove šefova i bogatih i moćnih po svim važnim pitanjima.
Ipak, nemojmo se zavaravati. Desnica je bila veoma blizu postizanja većine u vladi. To je u potpunosti bila odgovornost vlade, koja nije uspjela da ponudi alternativu kapitalističkom haosu koji je gurnuo niže slojeve sitne buržoazije i politički nazadne i očajne dijelove radničke klase u naručje desnice.
Mnogi pošteni ljudi počinju da preispituju ulogu PSOE. To vidimo u nevjerovatno kukavičkoj i zločinačkoj ulozi PSOE-a, i saučesničkom ćutanju liderke SUMAR-a Jolande Dijaz, kada se PSOE postrojila sa desnicom po pitanju zakona „Samo da znači da“, po pitanju seksualnog nasilja prema ženama. Vidjeli smo to na kukavički i apologetski način na koji je vlada branila svoje paktove sa katalonskom i baskijskom partijama za nezavisnost. Ovo je samo pomoglo reakcionarnom španskom nacionalizmu i produbilo se među zaostalim slojevima radnika.
To ne znači da branimo sadržaj ovih paktova koji su, generalno, sastavljeni od umjerenih, socijaldemokratskih politika i, u najboljem slučaju, samo otimaju koju mrvicu od bogatih. Naprotiv, mi ovo govorimo zato što je desnica iskoristila tu činjenicu da stigmatizuje demokratska i nacionalna prava Katalonaca i Baskijaca u očima većine stanovništva. Ovo je dodalo ulje na vatru, što smo vidjeli u predizbornoj kampanji.
Zaključci
Kao što smo rekli na početku, Pedro Sančez i Jolanda Dijaz griješe ako misle da njihovih skoro 11 miliona glasova ukazuje na odobravanje njihove politike. Omladina je, prije svega, potpuno skeptična prema ovoj vladi.
Postoji nezadovoljstvo, nestrpljenje i nelagodnost zbog opadanja kupovne moći, zbog nemogućnosti pristupa pristojnom stanovanju i dobijanja stabilnog i dobro plaćenog posla i uopšte o tome šta budućnost donosi. Postoji nevoljnost i nerado prihvatanje sve većih veza sa militarističkom politikom NATO-a i američkog imperijalizma, ili neispunjenih obećanja kao što je ukidanje reforme rada PP-a i njenog zakona o zabrani slobode govora, kao i ucjene reakcionarnih sudija, između ostalog.
Stotine hiljada ljudi, iz najnaprednijih slojeva radničke klase i omladine, bili su podstaknuti oštrim klasnim instinktom da moraju ponovo da zaustave špansko reakcionarno desno krilo. Ali oni su ovoj vladi uputili posljednju opomenu. Naime, ako ne napravi jasan zaokret u svojoj politici, ako ne ostavi za sobom mrvice i šaljive najave i počne ozbiljno da se bavi stvarnim problemima koji svakodnevno muče omladinu i radničku klasu, da ne može zauvijek zdravo za gotovo da shvata podršku radničkih masa – oni im možda sljedeći put neće priskočiti u pomoć.
Ali to znači hrabro se suprotstaviti krupnim kapitalistima, reakcionarnom državnom aparatu i ostaviti iza sebe proimperijalističku politiku koja je vođena do danas. Upravo je to ono što je vlada PSOE-SUMAR jasno stavila do znanja da neće učiniti. Ustvari, pred globalnom kapitalističkom recesijom koja se ponovo nazire, i visokim javnim dugom koji zahvata sve nacionalne ekonomije, vlada će biti prinuđena da primijeni politiku rezova i napada na radničku klasu, jer Evropska komisija u Briselu to već zahtijeva. Zato smo dužni da unaprijed upozorimo na to. Ako formiranje nove Sančezove vlade bude uspješno, ona će počivati na slabijoj i mnogo nesigurnijoj većini nego u svom posljednjem mandatu. To će neizbježno osujetiti očekivanja građana, a to će njegovu vladu dovesti u krizu, nestabilnost i siguran neuspjeh.
Španska vladajuća klasa se suočava sa najgorom mogućom situacijom. Sa olujnim morem pred nama, potrebna joj je jaka vlada koja ne oklijeva da primjenjuje najpovoljniju politiku za njene interese. To neće imati sa vladom PSOE-SUMAR. Niti bi to obezbijedila vlada PP-VOX-a ako bi pobijedile na ponovljenim izborima u narednim mjesecima, gdje bi postojao visok procenat uzdržanih zbog nagomilane iscrpljenosti i malodušnosti, a oni bi dobili nestabilnu većinu. U ovom drugom slučaju, na desničarsku vladu bi se takođe gledalo, od prvog minuta, sa ogromnim gađenjem, mržnjom i nepovjerenjem od strane radničkih masa.
Sve ovo najavljuje vrijeme nestabilnosti, grčeva i zaoštravanja klasne borbe u španskoj državi. Suočeni sa neuspjehom socijaldemokratije u krizi, nesposobne da sprovede značajne reforme i suštinski popušta interesima vladajuće klase, više nego ikad je potrebno pripremiti komunističku alternativu, koja ujedinjuje najnaprednije dijelove radničke klase i omladine, aktivne u masovnim pokretima kako bi ove ideje donijeli najširim slojevima radničke klase. Pridružite se IMT-u da biste nam pomogli u ovom zadatku!