Snage ISIS- se približavaju opkoljenom gradu Kobane na tursko-sirijskoj granici. Hiljade prestravljenih Kurda je pobjeglo u Tursku u očajničkom pokušaju da dovedu zalihe i pojačanja, ali su blokirani od strane turske vojske, koja sprječava dovođenje pojačenja, prenos oružja i zaliha preko granice. Dok ostatak svijeta nastavlja dalje, ljudima Kobana prijeti neizrecivo krvoproliće.
Kurdski prosvjednici oraganizuju proteste, okupaciju i pokrete diljem Europe. U samoj Turskoj ljutiti prosvjedi su doveli do krvavih sukoba s policijom. U Diyarbakiru ubijena su dva muškarca kada su islamističke grupe pucali na prosvjednike, dok je u Istanbulu prosvjednik ubijen patronom od suzavca. Do sada je najmanje dvadeset osoba poginulo. Kurdi zahtjevaju da koalicija koju predvode Sjedinjene Američke Države pojača zračne napade na tabore ISIS-a, i da turska vojska otvori granicu kako bi se omogućilo dovođenje pojačanja, opskrbe i streljiva kroz Kobane njihovim drugovima u Siriji. No, za to postoji malo nade.
Turska vojska je odgovorila brutalno, potpunim zatvaranjem granice, ispaljivanjem suzavca i gumenih metaka, kako po turskim Kurdima koji pokušavaju ući u Siriju, tako i po sirijskim izbjeglicama koje bježe prema Turskoj. Ovo nije iznenađenje za okog ko razumije namjere turske vlade. Da je Turska u dosluhu sa ISIS-om je potvrđena činjenica. Erdoğan je vrlo sretan što vidi YPG (Jedinice narodne zaštite) uništavane od strane ISIS-a, a ako su stanovnici Kobanea masakrirani u procesu, šteta. To će biti pouka za sve Kurde koji odbijaju da prihvate Tursku kao svog Gospodara i Zapovjednika.
Turska vlada, ti stari majstori osmanlijskog licemerija, tvrdi da bi vrlo rado otvorili granicu da su sirijski Kurdi bili razumni i prihvatili uvjete Ankare: odustati od samoupravnih kantona, priključiti se Slobodnoj armiji Sirije, te omogućiti Turskoj da uspostavi "tampon zonu" u sjevernoj Siriji (Zapadnom Kurdistanu). Drski cinizam ovih zahtjeva otkriva prave namjere Turske. Erdoğan želi da uništi kurdsku autonomiju u zapadnom Kurdistanu koja je omogućena povlačenjem Assadove vojske sa Sjevera jula 2012. godine.
Tražiti od Turske da se umješa kako bi spasila sirijske Kurde je isto kao tražiti od lisice da uđe u kokošinjac da spasi piliće. Erdoğan neće pomoći YPG miliciji u Kobanu jer oni su ljevičari i povezani s PKK (Kurdistanska radnička partija) u Turskoj. On je jasno stavio do znanja da će radije vidjeti proširenu Islamsku Državu nego konsolidiran Kurdistan. Turski predsjednik je izjavio da smatra da su ISIS i PKK u osnovi isti. Stoga, dvosmislena odluka turskog parlamenta da da dopuštenje turskoj vojsci da izvrši napad na "teroriste" u Siriji je ciljan, ne toliko protiv ISIS-a koliko protiv sirijskih Kurda!
Instead of appealing to Turkey and its imperialist backers to help the Kurds, we should be demanding that the Kurds must be given the necessary means to help themselves. For in the last analysis the only people who are interested in fighting for the Kurdish cause are the Kurds themselves.
The counterrevolutionary ISIS gangs are not just the enemies of the Kurds. They are the enemies of the working class and of all progressive elements. Under the black flag of reaction, they are hell-bent on eradicating all traces of democracy, education and culture. The international working class has a duty to come to the aid of those forces that are fighting these counterrevolutionary monsters.
But this does not mean that we must support the actions of the imperialists and NATO. The attitude of the imperialists reeks of hypocrisy. They themselves are responsible for arming, encouraging and financing the reactionary Jihadi gangs in their attempt to overthrow the Assad regime. This disgusting manoeuvre has backfired – an entirely predictable development. Like the Sorcerer’s Apprentice, the imperialists have conjured up terrifying forces they cannot control. Now they are confronted with a dilemma.
Umjesto toga da apelujemo na Tursku i njene imperijalističke pristaše da pomognu Kurdima, trebali bismo zahtjevati da se Kurdima daju potrebna sredstva da pomognu sami sebi. Jer u konačnici jedini ljudi koji su zainteresirani da se bore za dobrobit Kurda su sami Kurdi.
Kontrarevolucionarne ISIS bande nisu neprijatelji samo Kurdima. Oni su neprijatelji radničke klase i svih progresivnih elemenata. Pod crnom zastavom reakcije, oni su namjereni da na iskorjene sve tragove demokracije, obrazovanja i kulture. Međunarodna radnička klasa ima dužnost da pritekne u pomoć snagama koje se bore protiv kontrarevolucionarnih čudovišta.
Ali to ne znači da moramo podržati poteze imperijalista i NATO. Stav imperijalista smrdi po licemjerju. Oni su sami odgovorni za naoružavanje, podsticanje i financiranje reakcionarnih džihadističkih bandi u pokušaju da sruše Assadov režim. Ovaj odvratni manevar im se obio o glavu - posve predvidljiv razvoj događaja. Kao u “Čarobnjakovom pomoćniku”, imperijalisti su sakupili zastrašujuće snage koje ne mogu kontrolisati. Sada su suočeni s dilemom.
Bijesan pas može ugristi ruku koja ga hrani, i to ne bi bilo prvi put. Prisjetimo se da su al-Kaida i Osama bin Laden bili naoružani, potpomognuti i finansirani od strane CIA u svojoj borbi protiv "komunizma" u Afganistanu. Dokle god su ubijali Ruse, oni su prikazivani kao "borci za slobodu", ali kad su počeli ubijati Amerikance postali su teroristi. Sada ljudi u Vašingtonu moraju da pronađu način da poraze ISIS, ali ne znaju kako. Narod SAD-u i Velikoj Britaniji je izmoren vojnim avanturama i političari moraju stalno da gledaju preko ramena i proučavaju stanje javnog mnijenja.
Svi oni su insistirali da "neće biti čizama na terenu" (čime misle reći neće biti američkih ili britanskih čizama). Sve će biti izvršeno "hirurški preciznim zračnim napadima", koji, barem tako kažu, neće ubiti nevine civile. Ali svi znaju da sami zračni napadi ne mogu donijeti pobijedu u ovom ili bilo kojem drugom ratu. Ono što je potrebno su upravo vojnici na terenu. Jedino je pitanje: čiji vojnici? Borci Grupe narodne samodbrane i Kurdistanske radničke partije su sepokazali kao disciplinovani i hrabri borci protiv ISIS-a. No, tu postoji prepreka. Oni su lljevičari i imaju snažne veze sa Kurdistanskom radničkom partijom u Turskoj, koju Ankara (i Vašington i EU) vide kao "terorističku" organizaciju.
Dok su Amerikancima i Europljanima ne bi bilo mrsko da koriste Grupe narodne samoodbrane i Kurdistansku radničku partiju kao pijune u njihovoj borbi protiv ISIS-a, oni ne žele uvrijediti Tursku, članicu NATO, zbog nekoliko hiljada Kurda u Kobanu. U međuvremenu, Erdoğan održava prijateljske odnose s ISIS-om, koji nastavljaju da primaju velikodušne zalihe oružja i novca iz Saudijske Arabije i ostalih bogatih zemalja Perzijskog Zaljeva, iako su u teoriji dio kolacije pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država u borbi protiv ISIS-a.
Jasno je da se čak i slijepima da turska vlada sabotira svaki pokušaj da pomogne narodu Kobana, dok takozvana "međunarodna zajednica" odvraća pogled, ne obazirući se na ulogu Turske, Saudijske Arabije i drugih "saveznika "u podršci ISIS-u. Prava namjera navodnog turskog sporazuma da se bori protiv terorizma u Siriji jeste da se pripremi teren za turskog preuzimanje sirijske teritorije i uništavanje Grupa narodne samoodbrane.
Čelnici Kurdistanske radničke partije su dopustili da ih zavara takozvani tursko-kurdski mirovni proces, koji nije bio ništa više nego farsa od samog početka. U zamjenu za prazna obećanja u 2013. godini, vođe Kurdistanske radničke partije su proglasili jednostrano primirje i povukli većinu svojih boraca iz Turske. No, vođa Kurdistanske radničke partije Abdullah Ocalan ostaje u turskom zatvoru i ništa nije postignuto osim nekoliko kozmetičkih reformi koje nisu donijele nikakvu temeljnu primjenu.
It was naïve in the extreme on the part of Öcalan and the PKK leaders to imagine that Erdoğan could be relied upon to act in good faith. This cynical bourgeois politician has been developing excellent relations with the Kurdish leaders inside Iraq in order to get his hands on the oil and effectively turn the Kurdish enclave in northern Iraq into a puppet state of Turkey. But his attitude towards the Kurds in Turkey and Syria remains implacable.
Now the smiling mask of Erdoğan has slipped to reveal the cruel face of Turkish despotism. The shipwreck of the peace talks will inevitably signify a resumption of hostilities by the PKK. Öcalan has warned that the peace process will depend on the outcome in Kobane. He has asked Turkey to show its commitment to preventing the fall of the city. But it is foolish to imagine that Erdoğan will oblige him.
On the contrary, the Turkish leader fervently desires the fall of Kobane and the victory of his de facto allies in ISIS. The massacre of civilians, and the resulting chorus of hypocritical outrage from Western capitals will then provide him with the perfect excuse for doing what he intended to do all along: to send the Turkish army to seize Kobane and the surrounding area and set up a so-called buffer zone under Turkish control. This would amount to a Turkish invasion of Syrian territory.
Bilo je krajnje naivno od Ocalana i vođa Kurdistanske radničke partije da pomisle kako mogu računati na to da će Erdogan da djeluje za doborobit sviju . Ovaj cinični buržujski političar je gradio odlične odnose s kurdskim čelnicima unutar Iraka kako bi se domogao nafte i učinkovito pretvorio kurdsku enklavu na sjeveru Iraka u tursku marionetu. Ali njegov odnos prema Kurdima u Turskoj i Siriji je i dalje nepopustljiv.
Erdogan je sada skinuo nasmijanu masku i otkrio okrutno lice turskog despotizma. Brodolom mirovnih pregovora će neminovno će označiti nastavak neprijateljstva od strane kurdistanske radničke klase. Öcalan je upozorio da će mirovni proces zavisiti od razrješenja pitanja Kobana. Od Turske je zatražio da pokaže svoju predanost u sprečavanju pada Kobana. Ali, glupo bi bilo zamisliti da će ga Erdoğan ispoštovati.
Naprotiv, turski vođa žarko želi pad Kobana i pobjedu njegovih de facto saveznika u ISIS-u. Masakr civila, i rezultujući izliv licemjernog bijesa iz zapadnih prijestolnica će mu onda pružiti savršen izgovor da uradi ono što je planirao da uradi čitavo vrijeme: da pošalje tursku vojsku da preuzmu Kobane i okolno područje i da postavi tzv. tampon zonu pod turskom kontrolom. To bi dovelo do turske invazije na sirijsku teritoriju.
The hardened hypocrites in Washington, London, Paris and Berlin will not complain too much about this. They are already saying that the idea of a “buffer zone” is something “worth considering”. Of course, it will be a clear violation of Syria’s national sovereignty. But such minor issues never prevented them from invading Iraq or Afghanistan, so it will not bother them now. By throwing Turkey a bone, they will have got what they want: “Turkish boots on the ground” inside Syria. But these boots are not meant to liberate Syrians or Kurds but to stamp out all traces of Kurdish autonomy. They will be placed on the neck of the people of Syria who will find themselves at the tender mercies of a new tyranny.
The aggressive policy of Erdoğan and his clique in Syria will be the cause of new disasters not only for Syria but also for the Turkish people. The violent demonstrations in Turkey are a warning of what the future holds. As a direct result of the imperialist ambitions of Erdoğan and his meddling in Syria, the bloody civil war in that country can easily spill over into Turkey. The collapse of the “peace process” and the explosion of Kurdish outrage over the massacre of their fellow Kurds in Syria will be expressed in new and bloody explosions.
Okorjeli licemjeri u Washingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu se neće previše žaliti previše na ovo. Oni su već govorili da je ideja o „tampon zoni" je nešto o čemu „vrijedi razmisliti". Naravno, to će biti jasno kršenje nacionalnog suvereniteta Sirije. Ali takvi manji problemi ih nikad nisu spriječili da izvrše invaziju na Irak ili Afganistan, pa ih neće spriječiti ni sad. Bacajući Turskoj kost, oni će imati ono što oni žele: "turske vojnike na terenu" unutar Sirije. No, ovi vojnici nisu trebali osloboditi Sirijce ili Kurde, već da unište sve tragove kurdske autonomije. Oni će biti navaljeni na vrat naroda Sirije, koji će se zateći u nježnom milosrđu nove tiranije.
Agresivna politika Erdogana i njegova klike u Siriji će biti uzrok novih katastrofa ne samo za Siriju, nego i za turski narod. Nasilni protesti u Turskoj su upozorenja o tome šta budućnost nosi. Kao izravna posljedica imperijalističkih ambicija Erdogana i njegovog uplitanja u Siriji, krvavi građanski rat u toj zemlji se može lako preliti i na Tursku. Kolaps „mirovnog procesa" i kurdski bijes zbog masakra Kurda u Siriji će se pokazati u novim i krvavim eksplozijama.
As we write these lines, the fate of Kobane lies in the balance. At the eleventh hour, when the ISIS forces had already entered the city, and under the pressure of world public opinion that could not understand why nothing was being done to help the Kurds, NATO has carried out a few ineffective air strikes. These have not stopped the advance of ISIS and in fact have a purely cosmetic character. The British Foreign Secretary announced what was already clear to all, that “air strikes alone cannot prevent the fall of Kobane”. Only the intervention of ground troops, they say, can defeat ISIS.
The question is: where are these ground troops supposed to come from? Turkish tanks are drawn up next to the border but make no move to advance against the ISIS forces that they have promised to fight. But the Turkish government has long been helping ISIS to do its dirty work in Syria. Not only are they helping ISIS through their deliberate inactivity. They are actively preventing the sending of arms and supplies to the beleaguered defenders of Kobane, while allowing pro-ISIS Jihadis to cross freely into Syria.
Dok pišemo ove retke, sudbina Kobana je neizvjesna. U najmanje očekivanom trenutku, kada su snage ISIS-a već je ušle u grad, a pod pritiskom svjetskog javnog mijenja koje nije moglo da shvati zašto ništa nije učinjeno kako bi se pomoglo Kurdima, NATO je izveo nekoliko neučinkovitih zračnih napada. Oni nisu zaustavili napredovanje ISIS-a i u stvarnosti imaju čisto kozmetički karakter. Britanski ministar vanjskih poslova je najavio ono što je već svima jasno, da je „zračni udari sami po sebi ne mogu spriječiti pad Kobana". Samo intervencija vojnika na terenu, kažu, može pobijediti ISIS.
Pitanje je: odakle bi ove kopnene snage trebale da dođu? Turski tenkovi su postavljeni uz granicu, ali ne čine ništa da se napadnu snage ISIS-a protiv kojih su obećali da se bore. No, turska vlada već dugo pomaže ISIS-u da rade njihov prljavi posao u Siriji. Ne samo da pomažu ISIS-u kroz namjernu neumješanost. Oni aktivno sprječavaju slanje oružja i zaliha braniteljima Kobana, a omogućuju pro-ISIS džihadistima da slobodno prelaze u Siriju.
Kao i proždrljivi strvinari koji čekaju da njihov plijen umre, turski čelnici čekaju pad grada prije nego što naprave potez. S ciničnom popusljivošću turske vlade i namjernog nemješanja NATO, crna zastava reakcije je već istaknuta u gradu. Ako snage ISIS-a uspiju u gušenju herojskog otpora kurdskih boraca, oni će se krvavo osvetiti nad stanovništvom i odgovornost za to se mora staviti na ramenima gangstera u Ankari i njihovih pristaša u „međunarodnoj zajednici".
Borci Grupe narodne asmoodbrane su se borili hrabro, ali im ponestaje streljiva, dok ISIS ima daleko superiornije oružje američke proizvodnje, uključujući tenkove i topništvo, koje su oteli odiračke vojske. U međuvremenu, turska vlada i koalicija na čijem je čelu SAD su zadovoljni sa tim da stoje po strani i da dopuste mesarima iz ISIS-a da naprave krvoproliće u gradu.
Naime, američki državni sekretat Džon Keri je jasno izjavio da sprečavanje preuzimanje Kobana od strane ISIS-a nije strateški cilj SAD-a., Keri je rekao novinarima na konferenciji s britanskim ministrom vanjskih poslova Philipom Hammondom:
"Koliko god da je užasno gledati šta se događa u Kobanu ... morate napraviti korak unazad i shvatiti strateški cilj.
"Bez obzira na krizu u Kobanu, izvorni ciljevi našeg truda su bili zapovijedani i kontrolni centri, infrastruktura ... Trudimo se lišiti (Islamsku Državu) sveukupne mogučnosti da to iskoristi, ne samo u Kobanu već i diljem Sirije i Iraku.“
Suočeni s nadolazećom katastrofom, kurdski narod mora izvući potrebne zaključke. Uzaludno je nadati se da kurdski nacionalni cilj će primiti ikakvu pomoć od imperijalista koji su oduvijek koristili Kurde za vlastite cinične svrhe, a nakon što su ih iskoristili, da ih bacaju kao prljave krpe. Ne treba imati nikakvo povjerenje u ovu grupu.
Još manje se može imati povjerenja u tzv pregovore s turskom kriminalističkom vladajućom klikom koja se specijalizirala za ubistva, mučenja i ugnjetavanje radničke klase i Kurda. Samo se Kurdima može vjerovati da se bore i izbore za svoje pravedne zahtjeve. A jedini pravi prijatelji koje imaju u toj borbi su izrabljivane mase turskih radnika i međunarodna radnička klasa.
Prijašnji uvjet za zadovoljenje pravednih nacionalnih i demokratskih zahtjeva Kurda je stvaranje ujedinjenog fronta borbe s turskom radničkom klasom protiv zajedničkog neprijatelja. Nisu samo Kurdi izrabljivani i ugnjetavani od strane Erdogana i njegove bande. Masovni prosvjedi koji su potresli režim prošlog ljeta, a koji se od tad povremeno ponavljaju, pokazuju da radnička klasa nastoji srušiti korumpirane i grabežlivu vladajuću kliku. U konačnici, rješenje nacionalnog pitanja u Turskoj je izravno povezano s perspektivom svrgavanja samog kapitalizma.
Međunarodni radnički pokret mora zagovarati odbranu sirijskih Kurda koji su suočeni s genocidom. Demonstracije i prosvjedi bi trebali biti organiyovani kao podrška Kurdima. U isto vrijeme, podrške ne treba dati, bilo to izravno ili posredno, koaliciju pod vođstvom SAD-a. Imperijalisti su odgovorni za stvaranje ISIS-a i drugih Jihadi čudovišta. Ne može im se vjerovati da će se stvarno boritiprotiv istih i nikad neće djelovati da bi branili interese Kurda, narod Sirije, Palestine ili bilo koji drugi narod na Bliskom istoku.
Moramo sistematično ukazivati na kriminalnu i agresivnu politiku turske vladajuće klike, koja sprovodi dvostruku politiku potpore imperijalista NATO,a u isto vrijeme je u dosluhu s ISIS-om da bi u Siriji ostvrila svoje sebične ciljeve. Mora se izvršiti maksimalan pritisak na tursku vladu da otvori granicu kako bi se omogućio protok oružja i zaliha do opsjednutog grada. Ali moramo svim sredstvima suprotstaviti prijedlogu da se uspostavi uspostavi „tampon zona", koja je samo maska da se sakrije turska invazija na Siriju.
Radnici svijeta, oglasite se protiv masakra nad Kurdima!
Borimo se protiv kriminalnih radnji Turske i njezinih pristaša u NATO-u!
Radnički pokreti kako bi skupio novac za potporu kurdskog otpora u Siriji!
Za naoružavanje kurdskih boraca u Rožavi za borbu protiv džihadističke kontrarevolucije, turske agresije i imperijalizma!
Za skidanje Kurdistanske radničke partije sa liste terorističkih organizacija u EU i SAD!
Za pravedno i demokratsko rješenje kurdskog nacionalnog problema!
Ruke dalje od Sirije i Iraka!
Dolje imperijalizam!
Za socijalističke federacije na Bliskom istoku!
Radnici svijeta, ujedinite se!