Već mjesec dana nakon pompezno najavljenog 20. partijskog kongresa KPK, bijes odozdo izbija na površinu. Prošle sedmice u mega-tvornici Fokskon u Džengdžou, Henan, došlo je do nasilnog sukoba između radnika i policije zbog krađe plata od strane uprave. Zabilježeni su masovni i nasilni protesti u mnogim većim gradovima, usmjereni protiv drakonskog režima kovid zatvaranja (lokdauna), koji je postao žarište opšte gnezadovoljstva. Kao što smo već dugo predviđali, duboka kriza kineskog kapitalizma počinje podsticati mase na djelovanje.
[Source]
Povlačenje pa borba u Fokskonu
Radnici u fabrici Fokskon u Džengdžou, Henan, su se prvi pokrenuli. Ova mega-fabrika sastavlja najveći dio cjelokupne proizvodnje Fokskona, proizvođača 70 posto Ajfona na svjetskom nivou. Za ovu ogromnu operaciju, mega-fabrika broji više od 130.000 radnika, koji žive i rade u tim fabričkim postrojenjima.
Fabrika kojoj je 2021. Svekineska federacija sindikata pod kontrolom KPK dodijelila nagradu ‘Radnička avangarda', zapravo je brutalan izrabljivački pakao za radnike. Do kraja oktobra, prošle godine, desetine hiljada radnika već su pobjegli s radnog mjesta, strahujući da će postrojenja biti podvrgnuta brutalnom zatvaranju uslijed izbijanja COVID-19, a koji je izbio uslijed bezobzirnog nedostatka mjera zaštite od strane uprave. Sada se radnici u istoj fabrici dižu protiv očitog slučaja krađe plata.
Radnici su potpisali ugovore kojima su obećani bonusi od 3000 RMB (416,77 USD) za 30 dana rada, s dodatnih 3000 RMB za daljnjih 30 dana. No ubrzo su mnogi otkrili da je Fokskon promijenio datume tako da niti jedan radnik neće dobiti svoj prvi bonus prije isteka 60 radnih dana. Mnoge je radnike ovo razbjesnilo jer su štedjeli za lunarnu Novu godinu početkom 2023.
Do 22. novembra okupili su se bijesni radnici kako bi protestovali protiv čina krađe uprave. Suočili su se s nasiljem snaga sigurnosti u fabrici, na što su odgovorili hrabrom borbom. Kako je sigurnosno osoblje fabrike bilo brzo preopterećeno, lokalne vlasti KPK rasporedile su policiju u fabrici da se pridruži akciji slamanja.
Ali razmjeri i žestina radničkog protesta bili su toliki da je vlada Henana morala mobilizovati više od 20 kamiona policije iz obližnjih gradova Luojanga, Kaifenga, Zumadiana i Ksičanga.
Uprkos tome, radnici su i dalje prkosili državnim jedinicama za razbijanje pobuna, opremljenim štitovima, suzavcem i vodenim topovima. Ulične borbe nastavile su se u cijeloj fabrici, iako su mobilizovane dodatne policijske snage. Na kraju je uprava fabrike popustila i obećala dati 10.000 RMB svakom radniku koji bude bio voljan odmah napustiti proteste.
Vijesti o borbi brzo su se proširile Kinom. Pokret radnika Fokskona pokazao je da se protiv režima može boriti i izboriti. To je nadahnulo širi sloj masa da i sami otvoreno izađu protiv režimskih drakonskih mjera karantene. Sve ovo još jednom razotkriva stvarnu bit režima KPK kao čuvara kineskog kapitalizma na račun radničke klase.
Ustanak protiv kovid zatvaranja
U početku su rigidne mjere režima KPK suzbijale virus bolje od zapadnih pandana. Ali kao što smo već objasnili, održavanje strategije eliminacije „Nula Kovida“ u jednoj zemlji je neodrživo. Kina se ne može u potpunosti odvojiti od ostatka svijeta, a pojava zaraznijih mutacija virusa čini nova izbijanja neizbježnim.
Kineske mase morale su platiti visoku cijenu u vidu oštrih mjera karantene, koje su masovno ometale svakodnevni život i dovele do gubitka radnih mjesta. Režim je produžio takve mjere daleko više nego druge zemlje. Sada je pokušao donekle promijeniti smjer, ali birokratski karakter režima je značio da to samo pogoršava patnju masa.
Nakon 20. kongresa, režim je ublažio pravila karantene za strance sa 7 dana na 5 dana. Ali u isto vrijeme davao je naredbe lokalnim birokratima da moraju nastaviti održavati politiku „Nula Kovida“.
I tako su slučajevi zaraze počeli rasti kako su ograničenja putovanja ublažena a lokalni birokrati – slijedeći diktate s vrha da zadrže slučajeve na nuli – odgovorili su novim rundama sve oštrijih i luđačkih zatvaranja, stvarajući sve veće poremećaje u života masa. Birokratija je očekivala da se mase jednostavno povinuju njihovim naredbama. Nisu shvatali da se strpljenje masa bliži kraju.
Nešto je puklo među masama. U Urumčiju, glavnom gradu provincije Ksinijang, požar u stambenoj zgradi koji je prouzrokovao više od 10 smrtnih slučajeva (iako su mnogi rekli da bi moglo biti čak 44) bio je katalizator za izljev bijesa. Nakon toga, mnogi su uprli prst u mjere zatvaranja kvartova od strane države jer su uzrokovale ozbiljna kašnjenja operacija spašavanja, što je dovelo do nepotrebnog stradanja mnogih ljudi.
To je bilo previše za mase, koje su brzo prešle od žaljenja zbog tragedije na internetu do masovnog izlaska na ulice. Kao i u mnogim prethodnim masovnim pobunama, protesti su započeli s nekoliko ogorčenih pojedinaca koji su preuzeli veliki rizik pozivajući na bojkot. Zatim, kako se sve više ljudi pridruživalo, zajednički bijes prerastao je u hrabru i odlučnu masu. Stotine, a možda i hiljade, spontano su marširale ulicama, prkoseći mjerama karantene spuštajući se pred gradsku vijećnicu u znak protesta.
Lavina bijesa internetom bila je toliko raširena da se pokazala prevelikom čak i za golemi aparat cenzure koji režim ima na raspolaganju. Nije uspio zadržati početno kretanje. Posvuda, ljudi sada pronalaze hrabrosti pridružiti se. U roku od nekoliko dana, protestna bdijenja oplakujući žrtve požara u Urumčiju spontano su se proširila nadaleko i naširoko po velikim gradovima u Kini. Većina demonstranata potpuno je nova u politici ili bilo kojem protestu, a mnogi od njih su svoje aktivnosti prenosili uživo, što je otežavalo cenzuru.
Konkretno, držanje bijelog papira uvis postalo je simbol mnogih od ovih protesta: ironičan udarac režimu jer je zabranio sve protestne slogane prepisane s prosvjeda u Hong Kongu 2019.
Do sada su protesti u rasponu od masovnih okupljanja do demontaže barikada za zaključavanje prijavljeni u Nanjingu, Čongkuingu, Čengdu, Šangaju, Guandžou, Vuhanu i Pekingu.
[Ovaj je članak napisan 27. novembra. U trenutku objave, čini se da se većina gomile sada razišla i da se policija učvrstila na mnogim mjestima. Događaji se razvijaju vrlo brzo, a ostaje za vidjeti kako će se pokret razvijati u nadolazećim satima i danima.]
Mladi su se energično mobilisali. Do sada su zabilježeni masovni protesti studenata na 79 univerziteta u 15 provincija, od kojih je 14 u glavnom gradu Pekingu.
U Nanđingu je bilo velikih noćnih okupljanja studenata, posebno na Fakultetu novinarstva. Čulo se kako studenti pjevaju kinesku nacionalnu himnu i Internacionalu te otvoreno prkose ograničenjima karantene. Okupljanje je bilo toliko da je rektor škole izašao pokušavajući uvjeriti studente da se raziđu. Otišao je toliko daleko da je obećao da će se, ako studenti odu, sve moći tretirati kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, studenti vrlo dobro znaju da je to čista laž i ostaju pri svome.
Slična okupljanja u kampusu zabilježena su u Pekingu. Na UniverzitetuTsingua navodno je tokom dana protestovalo do 1000 studenata.
Izvan kampusa, obični građani takođe su marširali ulicama, vičući: “Nećemo PCR, želimo jesti. Ne želimo zatvaranja, želimo slobodu.” Ovaj slogan izvorno je postavio usamljeni učesnik protesta koji je okačio veliki transparent u Pekingu uoči 20. kongresa KPK. Iako je brzo uhapšen, njegov slogan očito je odjeknuo mnogima. Tokom dana učesnici protesta su se okupili na mostu Sitong gdje je transparent razvijen prije nekoliko sedmica ili su se sastali na rijeci Liangmi kako bi nastavili svoje bdijenje. Cijelu noć čulo se pjevanje Internacionale.
U Šangaju su se gomile ljudi okupile oko ceste nazvane Urumči Put kako bi organizirali bdijenje, ali ih je policija rastjerala ili uhapsila. Sutradan se na istom mjestu okupilo više ljudi.
Situacija se ubrzano razvija, ali u smislu razmjera i širine sadašnja borba već ostavlja trag u istoriji kao najveća u posljednjih 30 godina.
Pobuna se osjeti u zraku
Marksisti u potpunosti podržavaju borbu masa protiv drakonskog zatvaranja koje je nametnula KPK, koja provodi politiku čiji je cilj održavanje vlastite diktatorske moći. Si je svoju reputaciju stavio na kocku za uspjeh rigidne politike karantina. Želi da ga se gleda kao moćnog čovjeka na vrhu koji može zaštititi kineski narod, jer bi mu to dalo autoritet koji mu je potreban da prebrodi nadolazeću ekonomsku i društvenu oluju.
Režim se također suočava s problemom da njegova vakcina Sinovac nema djelotvornost zapadnih vakcina. To je velikim dijelom posljedica tehnološkog protekcionizma Zapada u uskraćivanju mRNA tehnologije. Ali sam je režim odbio da kupi djelotvornije vakcine od zapadnih farmaceutskih kompanija zbog prestiža.
Ali autoritet i prestiž režima sada se lomi. Ljudi su dovedeni do krajnjih granica, ali kovid nije eliminisan. Dok su velika preduzeća primila velika porezna smanjenja i olakšice, mnogi obični ljudi nemaju pristup mesu i ponekad im je teško naručiti hranu bilo koje vrste uslijed izolacije.
Uprkos ustrajavanju u nazivanju 'komunističkim' režimom, u Kini nema komunizma. Ne postoji demokratska radnička kontrola na radnim mjestima, niti u širem društvu. Ovaj nedostatak demokratske kontrole odozdo doveo je do svih nedosljednosti, petljanja i patnje koje je birokratija nametnula masama.
Da postoji stvarna radnička demokratija u Kini, izazov borbe protiv pandemije doveo bi do toga da su same mase uključene u razvoj potrebnih mjera za smanjenje infekcija, cijepljenje stanovništva, zaštitu radnih mjesta i prihoda ljudi i jamčenje pristupa svakodnevnim potrepštinama. Obični ljudi bili bi u potpunosti informisani i uključeni u zajednički napor da se zaštiti javno zdravlje, umjesto da su im s vrha nametnute nasumične i teške mjere.
Ne vjerujmo liberalima!
U ovom trenutku nudimo upozorenje onima koji su uključeni u masovni pokret. Dok, u ovom trenutku, ima malo znakova da su buržoasko-liberalni elementi uključeni u proteste, treba bi biti apsolutno za odbijanje svakoga tko se obraća Zapadu za pomoć. To je bila kobna pogreška koja je dovela protestni pokret u Hong Kongu 2019. do poraza. Vjerovatno je da će zapadne vlade ponuditi raščlanjene izjave 'solidarnosti' s ovim protestima za 'demokratiju', ali one se moraju odbaciti s prezirom. Zapadni imperijalizam nije prijatelj kineskih radnika i omladine. Samo želi oslabiti Kinu – glavnog suparnika američkom kapitalizmu na svjetskoj pozornici – kako bi promovisala vlastite političke interese.
Takođe ne bismo trebali imati iluzija o sadašnjem pro-kapitalističkom sistemu pod KPK. Režim bi čak mogao biti prisiljen učiniti neke ustupke, kako bi osuo proteste. Kasnije, kada pokret oslabi, oni će žestoko udariti na svakoga ko je uključen u organizovanje ove borbe. Takođe treba isključiti ideju da je pod ovim režimom moguća nekakva reforma prema pravom socijalizmu.
Za sada, većina ističe slogane koji su usredotočeni na okončanje strogih karantina ili jednostavno pretvaranje karantina u "humanije". Pozivi na pad KPK i Si Đinpinga, ili buržoaski liberalni zahtjevi, poput slobode štampe i govora, u manjini su. Kad bi režim krenuo ugušiti ove proteste represijom, to bi bila ogromna lekcija za novu generaciju radnika i mladih.
Ali i represija i ustupci sadrže opasnosti za režim. Ustupci će ohrabriti mase, pokazujući da ovaj režim nije tako svemoćan kako se predstavlja. U međuvremenu, represija sadrži opasnost od raspirivanja plamena gnjeva i bijesa.
Kako god se stvari razvijale, ovo će iskustvo pomoći najnaprednijim slojevima da zaključe da jednostavne buržoasko-demokratske reforme neće ni na koji način riješiti probleme s kojima se suočavaju. Jedini put naprijed je revolucionarno uklanjanje kapitalističkog režima KPK, a nakon toga uspostava istinske socijalističke radničke demokratije.
Pokret ne može jednostavno računati na to da će režim priznati poraz. Režim Si Đinpinga koncentrisao je ovlaštenja u čovjeku na vrhu, a cilj mu je da tako i ostane. U jednom trenutku doći će do odmazde od strane režima. Zapravo, već postoje izvještaji o nekim radnicima u Džengdžou koji su uhapšeni u svojim domovima nakon što su uzeli ponuđenih 10.000 RMB.
Ovaj protestni pokret, međutim, donio je na površinu nezadovoljstva među masama radnika i omladine. S obzirom na prirodu režima, s njegovim moćnim sredstvima prisile i represije, njegovom golemom cenzurom i kontrolom nad sredstvima komunikacije, ponekad bismo mogli steći sliku stabilnog društva i režima u Kini... dok se sve ne krene rušiti odozdo. Tada se pojavljuje stvarna nestabilnost i potencijal za društvenu revoluciju postaje potpuno jasan milionima ljudi. Odvija se proces klasne diferencijacije, koji proizlazi iz društvene polarizacije koju su proizvele decenije kapitalističkog razvoja.
Sve dok se činilo da tranzicija na kapitalizam funkcioniše – stvaraju se radna mjesta, razvija društvo, proizvodi snažan proizvodni aparat, usprkos svim nejednakostima – mase mogu osjećati da se stvari popravljaju; da je danas bolje nego juče, a sutra će biti bolje nego danas. Ali to je sada doseglo svoje granice.
Prošla su vremena dvocifrenog rasta. Sada imamo sve protivrječnosti kapitalizma koji guraju mase na put klasne borbe. Ali proteklih 40 godina transformacije i razvoja kapitalizma u Kini proizvelo je najveći proletarijat na planetu, koji se sada broji u stotinama miliona. Ova sila se počinje kretati. Birokrati KPK, zajedno s domaćim kineskim i stranim kapitalistima, imaju dobar razlog da budu zabrinuti zbog ovih najnovijih događaja.