U posljednja dva mjeseca, režim Komunističke partije Kine (KPK) poduzeo je drastične mjere koje su šokirale društvo i pokrenule masovne rasprave. Država je sankcionisala brojne velike privatne korporacije, uvodeći propise širokih razmjera o industriji zabave. Razlog koji se krije iza ovih mjera sablasno je sažela opskurna objava na blogu koji su promovisali svi glavni državni mediji, objavljujući da “svi mogu osjetiti da je u toku duboka transformacija!” No, vodi li država KPK zapravo društvenu transformaciju? Ili su ove mjere usmjerene na odbranu temelja kapitalizma u Kini?
[Source]
Kažnjeni kapitalisti
Nakon stogodišnjice osnivanja KPK u julu, kineska država pokrenula je talas potresa usmjeren na privatni sektor u okviru nekoliko industrija. Do sredine avgusta, Ekonomist je procijenio da je bilo „preko 50 regulatornih tužbi protiv mnogih kompanija zbog vrtoglavog broja navodnih prekršaja, od zloupotrebe antimonopola do kršenja podataka. Prijetnja vladinim zabranama i kaznama opteretila je cijene dionica, što je investitore koštalo oko trilion dolara.”
Uglavnom su te mjere pale na tehnološku industriju, koja je do nedavno bila dragulj u kruni kineske ekonomije. U julu je država istražila prevozničkog giganta Didi zbog „brige za sajber sigurnost i interes javnosti“. Ubrzo nakon toga, država je naredila uklanjanje 25 aplikacija kojima upravlja Didi iz svih velikih trgovina aplikacijama koje posluju u Kini. To se dogodilo odmah nakon što je Didi izašla u javnost u SAD-u, dok su cijene dionica svih velikih privatnih tehnoloških kompanija u Kini pale jer se povećao strah od sličnih mjera protiv drugih kompanija.
Teret je opet pao na Džeka Ma. Već krajem 2020. godine, poduhvate Džeka Ma, Ent Grupu i Alibabu, država je kaznila regulatornim mjerama. U aprilu, Alibaba je kažnjena dodatnom antimonopolskom kaznom od 18,2 milijarde RMB (2,8 milijardi USD). Ovog mjeseca država je izričito naložila Alibabi da prestane blokirati veze svojih rivala na svojim platformama. Od 13. septembra, Fajnenšel Tajms je izvijestio o planovima Pekinga, koji su procurili u javnost, da otcijepi poslovanje super-aplikacije Alipej (Alipay) od Maove Ent Grupe, čime je stavljen u jednako vlasništvo Ent Grupe i državnog preduzeća Žeđijang turistička investiciona grupa.
Džek Ma je bio prisiljen znatno umanjiti imidž slavne osobe “milijardera", pojavljujući se u javnosti na nekoliko oskudnih događaja u skromnim izdanjima kako bi izbjegao reakcije. Ipak, kada se nakon četiri mjeseca odsustva pojavio samo jednom javno na digitalnoj farmi, državna Centralna komisija za disciplinsku inspekciju odgovorila je da osuđuje kako monopoli “ometaju poštenu konkurenciju” i “rade suprotno (cilju) zajedničkog prosperiteta”. Džek Ma je postao omiljena državna vreća za udaranje.
Intervencija KPK u privatni sektor proteže se daleko izvan tehnoloških mega-konglomerata. Nekretnine su još jedan veliki sektor koji se potresa. Grupa Evergrand, jedna od najvećih svjetskih kompanija za promet nekretninama bila je primarna meta. Kineski sud je 19. jula zamrznuo depozit od 132 miliona RMB (20 miliona dolara) koji je držala glavna podružnica Evergranda na kopnu, Hengda agencija za nekretnine, zbog neplaćanja dugova. Narodna banka Kine i vodeće regulatorne agencije 19. avgusta intervjuisale su čelnike grupe Evergrand i naredile im da odmah riješe ogromni dug koji je kompanija akumulirala, a koji je u vrijeme pisanja ovog izvještaja iznosio 57 milijardi RMB (oko 8,9 milijardi USD). Kako prenosi Blumberg, rečeno je da je Peking naložio vlastima u Guangdongu da mapiraju plan za rješavanje problema duga kompanije, uključujući koordinaciju s potencijalnim kupcima njene imovine. Osim tehnologije i nekretnina, gigant za dostavu hrane Mejtuan nedavno je takođe kažnjen antimonopolskom kaznom od 100 miliona USD, dok je sektoru privatne nastave (industriji u Kini od 100 milijardi USD godišnje) naređeno da radi na neprofitnoj osnovi i zabranjeno je održavanje ljetnih časova.
Gore navedene mjere nisu ništa novo od KPK. U posljednje dvije godine uveli su sve veći broj propisa s ciljem stvaranja stabilnosti na tržištu. Sada je razlika u tome što se sve veći broj mjera ove vrste primjenjuje u bržim i većim razmjerama. Ovo prije svega prikazuje da raniji pokušaji regulacije tržišta nisu spriječili njegovu nestabilnost već su zauzvrat destabilizovali cijelu kinesku ekonomiju. Država je stoga morala nešto poduzeti da obuzda podivljale kapitaliste.
Cenzura poznatih ličnosti
Paralelno sa ovim potresom privatnog sektora u Kini, država je napala i kinesku industriju zabave. U avgustu su mnoge poznate ličnosti etiketirane kao “ukaljane zvijezde” i kažnjene su - od velikih kazni do potpune zabrane rada. Za internet stranice za zabavu i društvene mreže uvedeno je niz novih propisa. Zajednice obožavatelja moraju se registrovati i staviti pod nadzor kompanija za menadžment poznatim ličnostima.
Navodno je to bio pokušaj države da suzbije, kako smatraju, visoko materijalističku i otrovnu kulturu koju je industrija zabave njegovala. Svakako, fan kultura ili Fanćuen (Fanquan / 饭圈) u Kini je zaista štetna pojava. Radi mobilizacije bijesnih obožavatelja da se uključe u takmičenja, događaje i druge aktivnosti, privreda vezana za Fanćuen je preplavljena novcem obožavatelja. U 2019. godini ukupni prihod kineske kulturne i zabavne industrije procjenjuje se na oko 152 milijarde RMB.
Agresivni marketing od strane industrije zabave usmjeren je na mamljenje samoorganizovanih klubova obožavatelja za ekstremne aktivnosti. Na primjer, emisija takmičarakog duha sa slavnim osobama „Mladi sa tobom 3“ uvela je mehanizam glasanja za poznatu ličnost po svom izboru, tako što je navela obožavaoce da koriste karte odštampane na čepovima boca mlijeka Mengniu Deri. To je dovelo do toga da su desetine hiljada fanova skupili ogromne količine novca (u roku od 6 sati desetine miliona RMB), da bi otkupili desetine hiljada boca mlijeka samo zbog čepova, a zatim odbacili ogromne količine neiskorištenog mlijeka.
Ako ovi incidenti nisu dovoljno zapanjujući, postoje i rasprostranjeni incidenti zlostavljanja preko interneta, doksinga ( doxxing - otkrivanje i javno objavljivanje privatnih podataka pojedinca ili grupe, prim. prev.) i prijavljivanja „neprijatelja“ platformama i čak vlastima unutar Fanćuen kulture. Ako bi neka poznata ličnost upala u javne kontroverze, milioni obožavalaca bi se rastrgali na internetu da odbrane čast svog idola. Nije teško shvatiti zašto je službena izjava KPK opisala Fanćuen kulturu kao “pandemonijum” (乌烟瘴气). Iako mnogi obični korisnici interneta mogu podržati državni udar na Fanćuen kulturu iz razumljivih razloga, moramo razmotriti i druge načine na koje se aspekti kineske zabavne kulture sukobljavaju sa primarnim programom države, a to je stabilizacija društva i prije svega vladavina KPK.
Iza ludorija Fanćuen klubova, krije se izuzetna sposobnost fanova da se organizuju. Uspjeli su se uključiti u visoko koordinisane i centralizovane aktivnosti džinovskih razmjera. Iako su te aktivnosti apolitične, neproduktivne ili čak reakcionarne, država ih smatra potencijalnom prijetnjom jer su van njenog domašaja. KPK, koja ima cilj da pojača praćenje i kontrolu svih aspekata života u Kini kako bi spriječila klasnu borbu, smatrala je neophodnim staviti Fanćuen klubove pod strogi nadzor.
Čistka slavnih ima i političku dimenziju. To ne znači da same poznate ličnosti imaju progresivnu ulogu u svijesti masa. Oni to svakako ne čine. Međutim, raskoš njihovog načina života i povremena bliskost koju neki od njih imaju sa nekim političkim protivnicima KPK, mogli bi potaknuti izlive bijesa izvan kontrole KPK.
Pjevač i televizijski glumac Kris Vu, na primjer, proglašen je “ukaljanim umjetnikom” ne samo zbog skandala oko navodnog silovanja, već i zbog posjedovanja kanadskog pasoša. Slike multimilionera sa stranim pasošem koji se ponaša kako želi, mogu izazvati ogroman bijes masa. Stoga je država morala uskočiti i smaknuti Vua iz centra pažnje, prije nego što je bijes uspio isplivati na površinu.
Drugi slučaj bio je pad Žao Vei, jedne od najpoznatijih glumica u sinofonom svijetu. Krajem avgusta, njeno ime i filmovi odjednom su uklonjeni sa svih većih platformi za video striming. Nije bilo službenog objašnjenja o ovom uklanjanju Žao. Međutim, istog dana državni medij Global Tajms, objavio je članak u kojem se prepričavaju Žaoini različiti „antikineski” skandali još od 2001. godine, zajedno sa pregledom njenih raskošnih nekretnina u inostranstvu. Nagađa se da su Žao i njen suprug Huang Julong blisko povezani sa Džekom Ma, koji je drugi najveći dioničar Alibaba Pikčersa. Moguće je da je Žao samo žrtva države KPK koja se obrušila na Džeka Ma.
Kineska haotična zabava i kultura slavnih su u konačnici proizvod restauracije kapitalizma. Iako se može činiti daleko manje “uglednim” i “kulturnim” od drugih aspekata modernog kineskog društva, to je ipak prirodna posljedica duboko otuđenog društva u kojem se većina ljudi pretvara u mašine koje stvaraju profit za šefove, umjesto da žive kao ljudska bića. Sa malim šansama za poboljšanje sopstvenih životnih uslova, fanovi projektuju svoje nade i snove na zvijezde sa ekrana u očajničkoj želji da osjete bilo kakav smisao svojih života. Neko se može žaliti na adolescentsko ponašanje legija fanova, ali u eri u kojoj mladi nemaju vjeru u svoju budućnost i odlučuju se “ležati mirno” umjesto da nasjedaju na lažno obećanje prosperiteta kroz “kineski san”, osjećaju se prisiljenima da pronađu druge načine za ublažavanje frustracija svakodnevnog života. Klubovi obožavatelja, koliko god bili obmanuti, barem pružaju osjećaj zajedništva, solidarnosti i svrhe za mlade koje im je takozvana ekonomija „socijalističkog tržišta“ opljačkala. Država možda može suzbiti određeno ponašanje fanova, ali oni ne mogu spriječiti mlade da čeznu za životom koji je značajniji od onog koji trenutno imaju. Prije ili kasnije, ta će se želja transformisati u političku svijest širih masa kineske omladine.
“Korjenita revolucija” ili status quo?
Drastične mjere koje je KPK poduzela u posljednja dva mjeseca dobile su neobičan pokušaj racionalizacije u objavi na blogu koji su ponovo objavili svi veći državni mediji. Ova objava, pod naslovom: “Svako može osjetiti da je u toku korjenita transformacija!” izazvala je široko rasprostranjeno nagađanje o tome je li to ustvari manifest najvišeg rukovodstva KPK i je li to znak radikalizacije partije ulijevo.
U objavi su opisane nedavne mjere KPK protiv privatnog sektora i industrije zabave kao neophodne, kako bi se osiguralo da Kina ne krene putem Sovjetskog Saveza suočena s američkom agresijom. Objava takođe slavi ove političke poteze kao dio “korjenite revolucije” koja:
„označava preorijentaciju sa„ kapitalističke klike“ ka narodu i sa kapitala na narod. To je, dakle, politička transformacija u kojoj će narod ponovno biti prioritet, i svi oni koji remete ovu transformaciju usmjerenu na narod biće isključeni.
Ova vrsta govora, nostalgična za maoističkom prošlošću zemlje, uznemirila je mnoge kapitaliste, ali i Zapad. Kineski opozicionari u inostranstvu nagađaju da država inauguriše ono što se naziva “Kulturna revolucija 2.0”. Uznemirenosti kapitalista doprinijela je činjenica da je država sredinom avgusta iznijela novi slogan „zajedničkog prosperiteta“, koji naglašava „nekompatibilnost nejednakosti sa socijalizmom“.
Ipak, moramo se zapitati da li je u Kini zaista u toku “korjenita revolucija“. Za marksiste, revolucija znači potpuno rušenje političkog poretka ili društveno-ekonomskog sistema. Socijalistička revolucija je ona u kojoj radnička klasa ruši vladajuću kapitalističku klasu i uspostavlja plansku i demokratski vođenu ekonomiju, koja bi se potom proširila na međunarodni nivo.Dok ovo pišemo, očito je da politička revolucija nije u toku u Kini, jer diktatura KPK ostaje neupitna. Važnije pitanje koje mnogi ljudi postavljaju je, naravno, ekonomsko pitanje: “Vraća li se Kina na plansku ekonomiju poput one koja je postojala pod Maom?”
Regulatorne mjere koje je režim KPK primjenio posljednjih godina mnogo su oštrije nego one na koje su zapadni kapitalisti navikli. Zaista, zapadnim posmatračima one su nezamislive. Država je to uspjela prvenstveno zahvaljujući sveukupnoj nezavisnosti od kapitalističke klase, koju partijska birokratija uživa, za razliku od potčinjavanja zapadnih političara krupnom kapitalu. Zapad i mnogi kapitalisti u Kini su poprilično uznemireni zbog ove ravnoteže snaga i strahuju od još oštrijih mjera birokratije koje bi remetile njihov profit, ili čak mogućnosti da neki kapitalisti budu eksproprijirani od strane režima. Zabrinuti Džordž Šoroš se čak obratio Fajnenšel Tajmsu da upozori da Si “postavlja ažuriranu verziju partije Mao Cedunga”.
No, ako malo detaljnije istražimo, vidimo da nijedna od ovih regulatornih mjera ne mijenja suštinu kineske ekonomije. Glavni cilj države je regulisanje, a ne ukidanje fundamentalno anarhične tržišne ekonomije. Nadaju se da će ove oštre regulacije i nadzor staviti pod kontrolu najistaknutije, destabilizirajuće kapitaliste kako bi potaknuli „poštenu konkurenciju“ i „zdravo tržište“. Stoga, uprkos velikim novčanim kaznama, prisilnim korporativnim reorganizacijama i poniženju pojedinih tajkuna, ekonomska osnova na kojoj su se razvili ti megakonglomerati ostaje potpuno nepromijenjena. Zaista, oni i dalje ostaju dominantni igrači u kineskoj ekonomiji uprkos raznim „antimonopolskim“ mjerama.
U konačnoj analizi, mjere koje je KPK preduzela nisu revolucionarne, već reformističke. Nadali su se da će se uvođenjem dodatnih propisa probleme monopola, rizičnih ulaganja, kriza i drugih problema koji su preplavili i zapadne kapitalističke ekonomije spriječiti budnim očima države. Oni zamišljaju da se, snažnom i sistemskom državnom intervencijom i nadzorom, može uskladiti kontradikcija između privatnog vlasništva i socijalizirane proizvodnje, te da se periodične krize prekomjerne proizvodnje mogu ukloniti. Ako partijska država to uspije postići, onda bi njihova diktatura kao “komunističke partije” mogla biti opravdana pred masama.
Kao marksisti, mi razumijemo da je ovo utopijska iluzija. Tržište inherentno nagrađuje “divlje” aktivnosti kao što su rizična ulaganja, prevare ili “neodgovorne poslovne prakse” sve dok postoji profit koji treba ostvariti. Bez obzira na to koliko ovih pojedinaca bude kažnjeno ili koliko regulativa bude upregnuto, kapitalizam će nastaviti da proizvodi takve “pomahnitale kapitaliste” kao što trulo drvo proizvodi gljive. Kapitalizam je sistem zasnovan na podjeli društva na klase, u kojem manjinska vladajuća klasa dominira i eksploatiše većinsku radničku klasu. Sve dok postoje osnove kapitalizma - tj. privatno vlasništvo, anarhija tržišta i profitni motiv - ne može postojati jednakost između eksploatatora i eksploatisanog. I ne samo to, već sam karakter kapitalizma neizbježno dovodi do periodičnih kriza hiperprodukcije. Nikakvi propisi ne mogu spriječiti da se to dogodi, a današnja Kina nije izuzetak. Jedini način za rješavanje ovih kontradikcija svojstvenih kapitalističkom sistemu je uspostavljanje planske ekonomije koju demokratski vodi radnička demokratija. To je nešto što KPK nema interes da ostvari.
Ove regulatorne mjere su, dakle, potpuno suprotne od “korjenite revolucije”. Oni su zapravo pokušaj očuvanja istog sistema koji je postojao u Kini protekle dvije decenije. Nakon što je država promovisala gore navedeni blog post, Si Đinping je otvorio novu berzu u Pekingu, dok je ekonomski car KPK, Liu He, potvrdio da „politika podrške privatnom sektoru ostaje nepromijenjena i da se neće promijeniti u budućnosti. ” Ubrzo nakon što je uveden slogan „zajedničkog prosperiteta“, partija je odvojila vrijeme da uvjeri kapitalističku klasu da se zajednički prosperitet neće postići „pljačkom bogatih“.
Primjena ovih regulatornih mjera ubrzana je samo zato što su se opasnosti s kojima se suočava kineska kapitalistička ekonomija intenzivirale. Sve veći pritisak SAD-a također prisiljava državni vrh da eliminiše sve domaće snage koje se mogu okrenuti protiv nje, posebno među moćnim kapitalistima i samoorganizirajućim zajednicama na internetu. Nažalost po Sija i KPK, ove politike nadmašile su krize koje izbijaju u kineskom društvu.
Nestabilno tlo
Kineska ekonomija, uprkos daleko boljem oporavku od pandemije od one sa Zapada, i dalje se muči sa problemima koji su postojali prije KOVID-19. Znakovi ekonomskog zastoja u drugoj polovini 2021. brzo su isplivali na površinu. Stope rasta prihoda i potrošnje u avgustu bile su niže nego u istom razdoblju prošle godine.
Ono što je najvažnije spomenuti, ogromna dužnička bomba prijeti eksplozijom u vrijeme pisanja ovog teksta. Pomenuti konglomerat nekretnina, Evergrand Grup, sada prolazi kroz intenzivnu krizu. 14. septembra počele su da kruže glasine da će Evergrand proglasiti bankrot. Istoga dana, gomila investitora spustila se u sjedište Evergranda u Pekingu tražeći da im se vrati novac. Ujutro 15. septembra, kinesko ministarstvo stanovanja i urbano-ruralnog razvoja objavilo je u ime Evergranda da potonji neće moći da plati kamatu na dug do 20. septembra. Rečeno je da država planira poslati tim administratora u prostorije Evergranda kako bi razriješili situaciju. Kako će se ova dužnička kriza odvijati i njene konkretne posljedice tek će se vidjeti, ali zabrinutost zbog potencijalne lančane reakcije već je očita. Blumberg objašnjava da bi zbog neplaćanja Evergranda “banke i investitori mogli izvisiti za desetine milijardi dolara”.
Kriza nerješenih obaveza u Evergrandu mogla bi imati posebno oštar uticaj na Kinu, ali bauk lančanih reakcija uzrokovanih neplaćanjem duga proganja Kinu već neko vrijeme. Javni sektor se takođe suočava sa ogromnim dugovima. Krajem prošle godine, niz državnih preduzeća u mnogim industrijama nije uspio otplatiti dug, što je izazvalo pometnju na tržištu. U to vrijeme država je stupila u riješavanje krize, ali državna intervencija neće čarobnim štapićem učiniti da dugovi nestanu. Ispostavilo se da bi na temelju kapitalizma, za mnoge od ovih zadanih postavki, bile potrebne godine da se u potpunosti razriješe te da će nastaviti slati talase nesigurnosti kroz ekonomiju.Ovo su samo neki od očitijih prikaza stvarnog stanja kineske ekonomije, ali nije teško sagledati cjelokupnu sliku: Kina je na rubu velike ekonomske krize i prije ili kasnije negdje će puknuti. Kako će se država nositi s većim talasima krize preostaje da vidimo.
Balansiranje na konopcu
Čak i prije nego što su kapitalistička klasa i država KPK postale nervozne u pogledu ekonomskog stanja, dalo se primjetiti široko rasprostranjeno nezadovoljstvo među kineskim društvom. Ovaj potencijal političke nestabilnosti je primarna briga KPK.
KPK voli da sebi pripisuje zasluge za činjenicu da je Kina imala relativno bolji oporavak od Zapada. Iako ovo može biti istina, to samo znači da su postojeće društvene kontradikcije unutar kineskog društva nastavile svoj razvoj.
Ovo objašnjava iznenadnu pojavu mnoštva internet fenomena koji na ovaj ili onaj način izražavaju nezadovoljstvo zbog trenutnog stanja i beznadežnosti u budućnosti. Razni incidenti, poput samoubistva neplaćenog mladog radnika i prikrivanja seksualnog napada od strane predstavnika najvišeg rukovodstva Alibabe, inspirisali su burne rasprave na Internetu, ispunjene opravdanim klasnim bijesom na sistem. Ogorčenost prouzrokovana zloglasnim sistemom radnog vremena “996” bila je toliko velika da je država bila primorana da djeluje. Narodni sud je 27. avgusta izrekao da je sistem 996 zapravo protivzakonit. Da li će postupiti u skladu sa ovom sudskom presudom je sasvim druga stvar.
Ali država nije nudila ustupke samo da bi ugušila ovo nezadovoljstvo. Odgovorila je takođe i brutalnom represijom. Najistaknutiji klasni borci u Kini suočeni su sa daleko oštrijim kaznama za svoj aktivizam od onih sa kojima se suočavaju korporacije zbog svoje poslovne prakse. U martu je dostavljač uhapšen zbog pokušaja organizovanja štrajka i osnivanja sindikata nezavisno od zvaničnih državnih sindikata. Početkom septembra, diplomac univerziteta u Hong Kongu koji je studirao uslove rada u Guangšiju optužen je za “podrivanje državne vlasti” i uhapšen.
Iako prijetnja političke nestabilnosti prvenstveno dolazi odozdo, postoji još jedan element unutar KPK koji bi se mogao pokazati kao problem za njeno najviše rukovodstvo. Kao što smo već objasnili, buržoazija je sve prisutnija u redovima KPK. Džek Ma, član partije, odličan je primjer ovog fenomena. Iako su u ovoj fazi daleko od preuzimanja stranke ili čak od toga da budu dovoljno jaki da uopšte izazovu Si Đinpinga, ipak bi mogli donekle učvrstiti svoju poziciju u birokratiji. Nedavno je smijenjen i pritvoren gradski partijski sekretar Hangžoua, provincije Džeđiang, Žou Đijangjong. Hangžou je dom Alibabinog štaba, dok postoje glasine da je Žouova porodica blisko povezana sa Maom. Dalje, 25.000 partijskih kadrova u Džeđiangu dobilo je naređenje da „preispita“ neispravne poslovne veze koje uključuju njih same ili članove porodice.
Ovo nam govori da postoji potencijalno značajan blok unutar KPK koji bi mogao biti podložniji pritiscima kapitalista od onih u centru. To bi stvorilo još jednu varijablu, pa čak i prijetnju partijskom centru dok sprovodi svoju agendu.
Država KPK će otkriti da, kao što se ekonomske kontradikcije manifestuju, nezadovoljstvo i odozgo i odozdo dolazi do izražaja. Si Đinping i KPK ne mogu a da ne održavaju pažljivu bonapartističku ravnotežu između klasa u Kini, ali će otkriti da će njihova ravnoteža postati daleko složenija, delikatnija i teža pod sve snažnijim ekonomskim nestabilnostima.
Nedavni niz drastičnih mjera KPK nije radikalna težnja ka promjenama, već očajnički pokušaj da se održi status quo. Međunarodni mediji uveliko su zabrinuti oko toga hoće li se Kina vratiti na plansku ekonomiju, ali KPK zapravo pomjera planine kako bi pokušala zaustaviti ekonomski pad u Kini. Sve vrijeme, interesi kineskih radnika i omladine se ignorišu. Jedino što im KPK može ponuditi u ovoj fazi su prazne riječi o “zajedničkom prosperitetu”.
Međutim, koliko god jaka država KPK bila, nemoćna je da zaustavi urođene kapitalističke kontradikcije i da se izbori za društvenu stabilnost koju nastoji održati. Rastuća dužnička kriza Evergranda ima potencijal da bude slamka koja magarcu lomi leđa. Marksisti moraju pomno pratiti ovaj razvoj događaja i njegove posljedice. Nemamo kristalnu kuglu da predvidimo tačan ishod. Ono što sa sigurnošću možemo reći je samo ovo: svako u Kini može osjetiti istinsku tjeskobu vladajuće klase.
Tekst je originalno objavljen u 23. broju štampanog izdanja Crvene kritike.