Dugo očekivane opozicione demonstracije 15N na Kubi na kraju se nisu ostvarile. Veze organizatora s Vašingtonom te s kontrarevolucionarnim i terorističkim elementima srozale su svaki legitimitet njihovom pozivu na mobilizaciju.
[Source]
Selektivna policijska represija je pomogla u tome. Nakon što je otkazao demonstracije, predvodnik 15N, dramaturg Junior Garsija na kraju je otišao u Madrid. Ali možda najznačajniji razvoj događaja u ovih nekoliko dana –o kojem zapadni kapitalistički mediji ćute –bio je uspon pokreta Crvenih marama.
Potpuni neuspjeh N15 zadao je težak udarac svima koji su očekivali i pripremali teren za velike anti-vladine demonstracije, policijsku represiju i promjenu režima. SAD su izdale oštra upozorenja o dodatnim sankcijama ako kubanska vlada razbije proteste, u skladu s tipičnim dvostrukim standardima imperijalizma, koji zatvara oči pred brutalnom represijom mirnih demonstranata i policijskim ubistvima u vlastitoj zemlji. Predstavnici Evropske unije pokušali su progurati poklič: “Kubi želimo ono što imamo u Evropi!” Mislili su na takozvana “ljudska prava” –prava kojima poljska policija u istoj kapitalističkoj EU ne pridaje toliki značaj kada koristi suzavac, bodljikavu žicu i vodene topove protiv izbjeglica, koje na njihovoj granici traže azil i humanitarnu zaštitu.
Ali svi oni su napravili ozbiljnu grešku: podcijenili su duboko ukorijenjene antiimperijalističke osjećaje i instinkte kubanskog naroda. Nekoliko hiljada ljudi izašlo je 11. jula na proteste u nekoliko gradova na ostrvu. Njihovi motivi bili su različiti: mnogi su izašli na proteste protiv pogoršanih životnih uslova i svakodnevnih problema. Američka blokada (koju je Tramp znatno pooštrio, a Bajden nastavio) prije svega je odgovorna za ovo pogoršanje, koje je ozbiljno pojačala pandemija (eliminacijom vitalnih prihoda od turista), a dodatno otežao “Ordenamiento” paket mjera koji je od 01. januara primjenila vlada. Svemu tome pridodaju se i hronični problemi uzrokovani birokratskim upravljanjem planskom ekonomijom i negativnim uticajem mjera otvaranja kapitalističkom tržištu.
Među onima koji su se pridružili protestima J11 protiv vlasti bio je i sloj mladih nezadovoljnih državnom samovoljom, cenzurom i krutim birokratizmom. Konačno, bili su prisutni i otvoreno kontrarevolucionarni i aneksionistički slojevi. S obzirom na to da su oni jedini učesnici koji su bili stvarno organizovani i posjedovali jasne ideje i program, upravo oni su politički dominirali protestima.
Međutim, ovo spajanje različitih izvora nezadovoljstva nije se ponovilo prije 15. novembra. Organizatori, takozvana 'Arhipelaška platforma', oglašavali su se isključivo po pitanju demokratskih prava zatvorenika i optuženih zbog protesta J11.
Organizatori se nisu osvrnuli na ekonomske probleme, niti su se pokušali povezati sa sektorima koji su najteže pogođeni ekonomskom krizom, od kojih su neki izašli izraziti svoju frustraciju na J11 protestima. Što je još gore, dok je Arhipelag svoje proteste pokušavao promovisati kao “nenasilje suočeno s državnom represijom”, “dijalog i konsenzus pred silom”, u stvarnosti mnogi od onih koji su javno izašli podržati proteste bili su otvoreno kontrarevolucionarni elementi, pa čak i teroristi. Ni Junior Garsija ni Arhipelag nikada se nisu distancirali od takvih elemenata. Naprotiv, cijela njihova strategija temeljila se na stvaranju najšireg jedinstva djelovanja protiv kubanske vlade. U praksi se pokazalo da njihov argument o tome da “nisu ni desnica, ni centar, ni ljevica” kao i obično znači “jedinstveni front s najodbojnijim reakcionarnim slojevima protiv revolucije”.
Ono što je na kraju oslabilo poziv na marš N15 bile su potvrđene veze Juniora Garsije s multimilionskim naporima Vašingtona da izazove “tranziciju” na Kubi, tj. promjenu režima i obnovu kapitalizma, plan koji takođe ima jasnu aneksionističku komponentu.
Kubanski narod ima puno kritika na situaciju s kojom se suočava, a mnoge od njih su, opravdano, usmjerene na vladu i državu. Te kritike ne dolaze samo od onih koji se smatraju dijelom opozicije, već su raširene i među onima koji otvoreno podržavaju revoluciju. Ali na Kubi, za svaki protest ili kritički pokret, povezanost s američkim imperijalizmom predstavlja smrtonosan zagrljaj.
Kada su ove veze objelodanjene u javnosti, protest N15 nije imao šanse za uspjeh. Junior Garsija, shvativši da će usljediti fijasko, odlučio je da ga otkaže nekoliko dana prije zakazanog održavanja. Navodeći mogućnost policijske represije, savjetovao je svojim pratiocima da ne izlaze na N15. Kako bi sačuvao obraz koliko je mogao, najavio je da će 14. novembra izaći sam, te marširati do statue kubanskog heroja nezavisnosti, Hoze Martija, u centralnom parku Havane, kako bi ostavio bijeli cvijet. Pozvao je sve Kubance da 15. novembra izađu u šetnju, pojedinačno, obučeni u bijelo i da organizuju lupanje i pljeskanje tiganja i lonaca sa svojih balkona. Ništa od toga se nije dogodilo.
Selektivna represija, uz mjere poput hapšenja poznatih aktivista prethodnih dana, nesumnjivo je odigrala svoju ulogu. Ali najvažnije od svega bila je činjenica da su organizatori politički diskreditovani, te da se njihov prkos pretvorio u popustljivost prema vlasti. Dana 14. novembra, Junior Garsija nije napustio svoju kuću, kao što je najavio. Njegova zgrada je bila okružena “nastupom suprostavljanja”, grupom koju su uglavnom činile žene i policajci u civilu. Važno je napomenuti da je ovakvo djelovanje naišlo na protivljenje i negodovanje mnogih koji podržavaju revoluciju i smatraju da se mora dati politički odgovor, a ne lično uznemiravanje, koje potiče iz najgoreg perioda staljinističke represije poznatog kao Pet sivih godina 1971-76.
Suočen s ovom situacijom, čovjek koji sebe naziva kubanskim Vaclav Havelom [češki dramatičar koji je vodio takozvanu „plišanu revoluciju“ koja je dovela do kapitalističke restauracije], ostao je kod kuće radije nego da izlazi sam, kako je ranije najavljivao svojim sljedbenicima. Da je pokušao da napusti svoju kuću, najvjerovatnije bi se suočio s hapšenjem, što bi izazvalo incident koji bi međunarodni mediji, Vašington i Brisel iskoristili da pojačaju kampanju protiv Kubanske revolucije. Ali poslije je postalo jasno da je već odlučio da napusti ostrvo nekoliko dana kasnije, pokazujući pravi kalibar svog 'vođstva' i stepen do kojeg je spreman da se žrtvuje za cilj u koji veruje. Očigledno, u ponedjeljak, 15. novembra, mase obučene u bijelo nisu se pojavile na ulicama.
Još jedan značajan faktor neuspjeha protesta 15. novembra bila je činjenica da se poklopio sa službenim ukidanjem svih ograničenja za turizam i vraćanjem đaka u školske klupe nakon višemjesečnih mjera izolacije radi suzbijanja pandemije Kovid-19. Ukidanje ograničenja bilo je moguće zahvaljujući impresivnoj kampanji masovne vakcinacije kubanskim cjepivima, koja je dovela do toga da Kuba za kratko vrijeme postane jedna od zemalja s najvećom stopom vakcinacije u svijetu, uključujući i djecu stariju od dvije godine.
Drugim riječima, masovnost uličnih protesta ima potencijalno negativan uticaj na turizam, za koji svi razumiju da je ključan za kubansku ekonomiju; i na obrazovanje, jedan od najznačajnijih uspjeha revolucije.
Onaj ko smatra da je glavni faktor neuspjeha N15 bila zvanična zabrana protesta i policijske mjere koje su preduzete da se ta zabrana sprovede, ništa nije shvatio. Dovoljno je pogledati druge latinoameričke zemlje (npr. Čile, Ekvador, Kolumbiju da pomenemo samo nekoliko nedavnih primjera) u kojima je najbrutalnija policijska represija dovela ne samo do hapšenja, već i smrti i sakaćenja demonstranata, a ipak nije uspjela spriječiti masovne narodne proteste.
Kubanska revolucija se suočava sa veoma ozbiljnim poteškoćama i očigledno je da postoji kritičko raspoloženje među širokim slojevima stanovništva. Ali to ne znači da će se oni koji su kritički nastrojeni pridružiti jasno kontrarevolucionarnim demonstracijama, koje žele poništiti uspjehe revolucije, a koje se vezuju za samu imperijalističku moć koja je 60 godina koristila sva sredstva pokušavajući da slomi volju kubanskog naroda da odluči o svojoj budućnosti.
S druge strane, neuspjeh 15N ne znači da se na Kubi sve vratilo u normalu. Problemi sa kojima se suočava revolucija (imperijalistička agresija, nejednaki uslovi trgovine koje Kuba doživljava na svjetskom tržištu, birokratija itd.) i dalje postoje. Oni su ozbiljni i moraju se riješiti.
Crvene marame
Iz tog razloga, možda najznačajniji element dešavanja na Kubi posljednjih dana je sjedeći protest Crvenih marama. To nije zbog njegove brojčane, već zbog političke važnosti. I naravno, niko od međunarodnih medija nije obraćao pažnju na aktivnosti Crvenih marama. Lešinari kakvi jesu, samo su došli na ostrvo tražeći slike nasilja, represije i „pada režima“.
Ubrzo nakon protesta 11. jula, grupa mladih kubanskih revolucionara odlučila je da organizuje javnu akciju protiv blokade i u odbranu revolucije, ali da to učini mimo zvaničnih institucija. Konačno, nakon kašnjenja u dobijanju dozvole, od petka 12. do nedjelje 14. novembra sazvana je 48-satna sjednica kod statue Hoze Martija u centru Havane. Organizatori su se odlučili nazvati “Crvenim maramama”. Uključili su se aktivisti iz raznih grupa –iz Centra Martin Luter King, Simaronas, La Tiza, projekta Naša Amerika, LGBT aktivisti koji se bore za novi Porodični zakonik, umjetnici i studenti, itd.
Sjedenje je okupilo desetine revolucionara na dva dana diskusija o kulturi, umjetnosti, muzici i političkim pitanjima, uprkos lošem vremenu. Karakter skupa bio je sličan debati (tángana) u parku Trilo, mitingu u odbranu revolucije koji je organizovan nakon skupa ispred Ministarstva kulture 27. novembra 2020. godine, i zaista, neki od učesnika su bili isti pojedinci iako je početno organizaciono jezgro bilo drugačije.
Tada je grupa mladih revolucionara pokrenula poziv na revolucionarni skup u parku Trilo gdje se nalazi statua crnog kubanskog patriote Kvintina Bandere. Ubrzo su zvanične institucije (UJC, FEU, itd.) pokušale da kooptiraju događaj, izglađujući njegove najkritičnije ivice kako bi ga pretvorile u običan muzički festival, iako nisu uspjele u potpunosti zaglušiti njegov politički sadržaj.
Zasjedanje Crvenih marama uključivalo je niz političkih trendova, ali zajednička nit je bila jasno protivljenje imperijalističkoj blokadi, odbrani Kube i revolucije, dok je u isto vrijeme zauzeo kritički, ljevičarski stav. To se odrazilo i na političke rasprave koje su se vodile paralelno sa umjetničko-kulturnim aktivnostima.
Jedna od pjesama koju je kubanski trubadur Toni Avila izveo tokom sjedenja dobro sažima politički duh aktivnosti. U “Mi casa.cu” Avila govori o promjenama koje su potrebne njegovoj kući, ali upozorava da te promjene ni na koji način ne bi trebale oštetiti temelje kuće. Više od toga, ne radi se samo o tome da je revoluciji potrebno nekoliko promjena uz zadržavanje osnovnih dostignuća (koja se zasnivaju na državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju), već se govori o tome da se revolucija i njeni temelji mogu braniti samo tim promjenama.
Tokom zasjedanja održan je vrlo značajan politički govor koji je održao Luis Emilio Ajbar, iz Projekta Naša Amerika i La Tiza, u kojem je još jednom naglasio niz ideja sadržanih u njegovim nedavnim člancima: „Mi koji smo revolucionari, komunisti, antiimperijalisti, svjesni smo svega što nije u redu, jer mi smo dio naroda i trpimo ta zla, zla koja se ne mogu objasniti samo blokadom, već i zato što u mnogim prilikama radimo loše, želimo da se borimo i protiv toga.” Ajbar je jasno upozorio na “lažna rješenja i lažna obećanja”: “Ako državne kompanije ne rade, rečeno nam je da se moraju privatizovati. Ako nam uvedu blokadu,rečeno nam je da moramo predati zemlju kako nas ne bi blokirali.”
Spominjući nedavne izjave predsjednika Dijaz Kanela o moći naroda, Ajbar je istakao: „Problem je u tome što stvari ne mogu pripadati svima ako nemamo moć nad njima, moć da ih promijenimo. Socijalizam je sinonim za osnažene ljude, ljude koji imaju kapacitet da transformišu svoju stvarnost, a ne za nemoćne ljude”.
Jasno je da su ovo ključna pitanja i upućuju u pravom smjeru. Planskoj ekonomiji potrebna je radnička demokratija na isti način kao što je ljudskom tijelu potreban kiseonik. Birokratsko planiranje vodi u rasipanje, privilegije, korupciju i lijenost. Tekovine revolucije mogu se odbraniti samo stvarnim i odlučnim učešćem radničke klase u upravljanju državom i ekonomijom.“Najbolji način za borbu protiv kontrarevolucije je napraviti revoluciju”, rekao je Ajbar, koji je svoj govor završio nizom vrlo značajnih slogana, koje je javnost uzvikivala, a među kojima je bilo: “Dolje birokratizam, dolje korupcija, dolje nejednakost, dolje kapitalizam, dolje mačizam, doje homofobija “i njegov pandan: “živjela revolucija, živio Fidel i živio socijalizam!”
Još oštriji i snažniji bio je Ariel Kabrera, student komunista iz Santa Klare koji nije mogao putovati u Havanu, ali je ostavio poruku podrške Crvenim maramama. Njegova izjava je bila jasno antiimperijalistička, ali u isto vrijeme protiv birokratije, protiv bilo kakvog pokušaja kapitalističke restauracije („bilo da dolaze od deklarisanih neprijatelja ili onih koji sebe nazivaju prijateljima“) i u prilog tome da radnici imaju stvarnu moć „na radnim mjestima i kvartovima“ i u korist „mehanizama demokratskog upravljanja radnika u državnim preduzećima“.
Ono što Kabrera pominje je apsolutno tačno. Upravo su to promjene koje 'kuća' kubanske revolucije, da parafraziram Avilinu pjesmu, zahtijeva ako želi da se bori protiv napada imperijalista i opasnosti kapitalističke restauracije: radnička kontrola i radnička demokratija.
Kao što se i moglo očekivati, na kraju zasjedanja pojavio se predsjednik Diaz-Kanel, upravo kada je Toni Avila pjevao o neophodnim reformama koje je njegova kuća zahtijevala. Postojao je jasan pokušaj zvaničnika da politički kooptira događaj. Fotografije i izvještaji o sjedenju Crvenih marama i prisustvu predsjednika pojavili su se u svim zvaničnim medijima. Međutim, niko od njih nije spomenuo najpotresnije govore i rasprave koje su se tamo odvijale. Nije se spominjala borba protiv birokratizma. Nije bilo spominjanja radničke kontrole ili donošenja odluka od strane radnika. Ovo takođe postavlja još jedno pitanje koje se nužno mora riješiti da bi se odbranila Kubanska revolucija: državni mediji moraju biti otvoreni za sve struje revolucionarnog mišljenja.
Stvaranje “Crvenih marama” značajno je na dva vrlo važna načina: kao korak naprijed u autonomnoj organizaciji mladih revolucionarnih komunista i u podsticanju rasprave o vrlo naprednim idejama o tome kako odbraniti Kubansku revoluciju. Pozdravljamo ovu inicijativu i obećavamo da ćemo podržati i ponuditi učešće u njoj na bilo koji način, kao apsolutno neophodan proces rasprave i političkog razjašnjenja koji je započeo.
Stav Internacionalne marksističke tendencije je jasan: moramo braniti Kubansku revoluciju. To znači prije svega suprotstavljanje imperijalističkoj blokadi i agresiji kojoj je Kubanska revolucija podvrgnuta, te odbrani nacionalizovanog karaktera sredstava za proizvodnju na kojima se zasnivaju njena dostignuća. Protivimo se kapitalističkoj restauraciji i birokratskoj kontroli ekonomije i države, što potkopava revoluciju. Planska ekonomija zahtijeva radničku demokratiju, demokratsko učešće radničke klase u svim odlukama. Borba za odbranu Kubanske revolucije vodi se i na polju međunarodne klasne borbe. Radnička demokratija kulminiraće u proleterskom internacionalizmu, borbi za međunarodni socijalizam koji bi razbio izolaciju revolucije.
Tekst je objavljen 18. novembra 2021.