U proteklih nekoliko dana, masovno izbijanje tornada u SAD dovelo je do niza smrtnih slučajeva na radnim mjestima, zbog odbijanja rukovodećih da preduzmu čak i minimalne mjere kako bi njihovi radnici bili sigurni. Tragedije poput ovih predstavljaju korporativno ubistvo. One razotkrivaju okorjelost svojstvenu kapitalizmu koji svakodnevno žrtvuje živote radnika na oltaru profita.
[Source]
Prošlog petka, u Ilinoju je šestoro poginulo kada se srušilo skladište Amazona nakon što su zahtjevi radnika da odu tokom oluje odbijeni. Zatim je u ponedjeljak ubijeno najmanje osam radnika u fabrici svijeća Mejfild (Mayfield Consumer Products) u Kentakiju, nakon što im je rečeno da će, ako napuste posao da se zaštite od oluje, biti otpušteni. U oba slučaja, radnici su bili primorani da biraju između svog života i sredstava za život.
Kolaps Amazonovog skladišta u Ilinoju još jednom je razotkrio zloglasni zdravstveni i sigurnosni dosije kompanije.
Pored stotina radnika koji su godinama trpjeli ozbiljne povrede zbog nedostatka obuke i iscrpljenosti usljed nerazumnih ciljeva, 20.000 zaposlenika Amazona zaraženo je Kovidom 2020. godine, zbog nedovoljnih mjera opreza koje su poduzete u pretrpanim skladištima.
Mnogi od preživjelih u tornadu rekli su da nikada nisu prošli obuku za hitne slučajeve i da nikada nisu iskusili vježbu za slučaj požara ili tornada dok su bili na poslu.
Glavni razlog izostanka obuke za hitne slučajeve je taj što ona smanjuje profit. Vrijeme provedeno na pravilnim vježbama tornada na poslu bi inače moglo biti posvećeno pakovanju paketa za isporuku. Jasno je gdje leže Amazonovi prioriteti: iskorištavanje svojih radnika za svaku kap profita.
Markos Seniseros, organizator Skladišnih radnika za pravdu (Warehouse Workers for Justice), koji je pozvan na saslušanje o sigurnosnim praksama u Amazonu, rekao je: „Ovo nije prvi put da vidimo da radnici u Amazonu pate i želimo biti sigurni da oni ne nastave hvatati prečice i izlagati radnike riziku.”
Amazon već nekoliko godina ima politiku 'bez telefona'. Iako je ova politika privremeno ukinuta na početku pandemije, bilo je izvještaja da je neslužbeno vraćena (kako bi se spriječilo 'zaostajanje' i maksimizirala produktivnost) u skladište koje se urušilo. Stoga, mnogim radnicima nije bio dozvoljen pristup vanjskom svijetu, a samim tim i najnovijim vremenskim upozorenjima.
Jedan radnik Amazona iz drugog pogona u Ilinoju rekao je za Blumberg: “Nakon ovih smrti, nema šanse da se oslonim na Amazon da me čuva… Ako uvedu politiku zabrane korištenja mobilnih telefona, podnosim ostavku.”
Ali glavni razlog tragedije bio je taj što je Amazon odbio dozvoliti radnicima da odu, uprkos opasnosti od oluje.
Šeri Džons, djevojka Lerija Virdena, vozača kamiona Amazona koji je poginuo u kolapsu, podijelila je njihovu posljednju razmjenu tekstualnih poruka u kojima on kaže da mu Amazon "neće dozvoliti da ode". Virden je poginuo u oluji.
U razmjeni sa Amazonovim izvršnim direktorom globalnih operacija na Tviteru, drugi radnik iz Kentakija objasnio je da uprkos tornadu koji je pogodio dvije milje od njegove kuće, uprava njegovog skladišta neće mu dati traženo odsustvo.
Jasno je da se čak i predstojeće prirodne katastrofe ne smatraju dostojnim izgovorom da se prekine Amazonov tok profita.
Slične priče o opasnim uslovima rada sada pričaju radnici iz fabrike potrošačkih proizvoda Mejfild u Kentakiju. Više onih koji su preživjeli tu katastrofu rekli su da su tražili od svojih menadžera dozvolu da odu kući i sklone se mnogo prije nego što je udario tornado. Da su njihove molbe prihvaćene, to bi radnicima dalo nekoliko sati da dođu na sigurno. Umjesto toga, ljudi su se tjerali da se skupljaju u toaletima i hodnicima - uslovi potpuno neadekvatni s obzirom na ozbiljnost oluje za koju su šefovi znali da dolazi.
Osim što su dobili malu ili nikakvu zaštitu u fabrici, radnici koji su tražili da odu suočili su se sa prijetnjama otkazom od strane rukovodstva. Mekejla Emeri, koja je radila u fabrici, izvijestila je da je onima koji su tražili dozvolu da se sklone kod kuće rečeno: "Ako odete, vjerovatno ćete dobiti otkaz." Drugi radnik je rekao: „Situacija je bila loša. Svima je bilo neprijatno”, a da im je šef rekao: “Ne možete da odete. Ne možete otići. Morate ostati ovdje.”
Mark Sakston, koji je upravljao viljuškarom u fabrici potrošačkih proizvoda Mejfild, opisao je zbunjujuću i nemarnu politiku menadžmenta:
„Trebalo je da bude moguće da odemo... Stiglo je prvo upozorenje i samo su nas natjerali da uđemo u hodnik. Nakon upozorenja, vratili su nas na posao. Nikada nam nisu ponudili da idemo kući.”
Elajdža Džonson, dvadesetogodišnji radnik u fabrici, rekao je: "Tražio sam da odem i rekli su mi da ću biti otpušten". Nakon što ga je pitao da li će i dalje biti otpušten ako ode kako bi se zaštitio od nadolazećeg tornada, Džonson je izvijestio da mu je jednostavno rečeno: "Da".
Preživjeli radnici su čak opisali kako je uprava prozivkom usred nevremena saznala da li je neko izašao iz fabrike, što ukazuje da će oni koji nisu bili prisutni dobiti otkaz.
Sasvim očekivano, glasnogovornici fabrike potrošačkih proizvoda Mejfild negirali su sve nepravde počinjene od strane kompanije. Jedan od njih opisao je gore navedene izvještaje o prijetnjama radnicima kao “apsolutno neistinite”, rekavši da radnici “mogu otići kad god žele i mogu se vratiti sljedećeg dana.”
Drugim riječima, kompanija tvrdi da ne samo da svi preživjeli radnici fabrike istovremeno govore istu laž o spriječavanju da odu kući, već da su smislili istu lažnu priču o tome kako je onima koji su otišli rečeno da će biti otpušteni!
Prisiljavanje radnika da ostanu na licu mjesta iako znaju da to predstavlja direktnu prijetnju po živote tih radnika, čini ove šefove krivima za ubistvo. To što i sada kompanija pokušava da okrivi mrtve radnike samo pokazuje koliko je ovo ubistvo bilo potpuno hladnokrvno.
Koliko god da je odgovor uprave kompanije bio odvratan, ipak nije bio mnogo iznenađujući. Fabrika je bila treći po veličini poslodavac u regionu i održavala je profit po cijenu izutetno loših uslova rada. Plate su se kretale od 8 dolara na sat, a mnogi poslovi su zahtijevali smjene od 10-12 sati. Obavezni prekovremeni rad je bio uobičajen. Zatvorski rad je također bio tipičan, uz to da su brojni zatvorenici iz lokalnog zatvora Grejvs Kaunti bili prisutni na dan tornada - nikome od njih nije bilo dozvoljeno da ode.
Uoči Božića, u vrijeme kada je potražnja za svijećama koje fabrika proizvodi bila na vrhuncu, kompanija očito nije dozvolila bilo kakav, čak i privremeni zastoj. To bi loše uticalo na njen profit. Senator Džejms Komer, koji predstavlja ovu oblast, opisao je fabriku da je u posljednje vrijeme „radila 24/7“.
S obzirom da su radnici, kada se dogodila katastrofa, tretirani kao puki zupčanici u mašini u najboljem slučaju, šefovi su samo nastojali da iz njih iscijede što je moguće više produktivnosti. Za kapitalističku klasu radnici su zamjenjivi. Ako je radnik ubijen, to nije njihova briga - radnici se mogu zamijeniti.
Došlo je do masovnog izliva solidarnosti radničke klase u Kentakiju i šire kao odgovor na okrutnost kojoj su ovi radnici bili izloženi. Jedan stanovnik je sažeo masovno raspoloženje: „Nema razloga da gubimo članove porodice zato što korporativna Amerika želi dolar.”
Džered Holms, radnik u fabrici koji je tog dana bio kod kuće, izrazio je stepen gubitka koji su on i drugi osetili: „Radio sam sa ovim ljudima. Razgovarao sam sa ovim ljudima. Pokušao sam da izgradim veze sa ovim ljudima. I ne znam da li je neko od mojih prijatelja otišao",
Nakon ‘Strajktobera’ (oktobarski štrajk radnika Amazona) i talasa štrajkova uključujući kompanije Džon Dir, Kelogs, Nabisko, Kajzer Permanente i druge, stotine hiljada radnika širom zemlje uviđaju svoju snagu i vode klasnu borbu na višem nivou. Radnici su korišteni kao topovsko meso za gazde dok je bjesnila pandemija. Ogroman broj ljudi je žrtvovan zarad gladi šefova za profitom. Sada su radnici prisiljeni da plate ekonomske posljedice krize u vidu erozije njihovih plata inflacijom i odbijaju da to prihvate. Radnici uzvraćaju udarac.
Ovi događaji će samo dodatno razotkriti bezosjećajnu okrutnost u srcu kapitalističkog sistema. Na kraju krajeva, ova tornada nisu bila puka 'prirodna katastrofa'. Kratkovidost šefova i njihova luda glad za profitom dozvolila je da se dogodi svaka smrt. Samo potpunim ukidanjem kapitalizma i predajom kontrole nad ekonomijom radničkoj klasi možemo stati na kraj besmislenim devastacijama sadašnjeg sistema.