Dvije su decenije prošle otkako je Francis Fukuyama objavio knjigu pod naslovom Kraj historije i posljednji čovjek, proglašavajući definitivni trijumf tržišne ekonomije i buržoaske demokratije. Ova je ideja, činilo se, bivala potvrđivana tokom dvadeset godina tržišnog uspona i, prividn, nezaustavljivog ekonomskog rasta. Političari, bankari i menadžeri sa Wall Streeta bili su uvjereni da su konačno ukrotili ekonomski krug kriza i recesija.
[We thank the Unified Organization for Socialism and Democracy - JOSD in Sarajevo, Bosnia for the translation.]
Danas, dvije decenije nakon pada SSSR-a, od ove buržoaske iluzije nije ostao kamen na kamenu. Svijet doživljava najdublju krizu još od 1930. Suočene sa katastrofalnom situacijom svjetskih razmjera, buržoazije SAD, Evrope i Japana su u stanju panike. Još 30-tih godina prošlog stoljeća je Trotsky napisao da „buržoazija, kao na toboganu, srlja u propast zatvorenih očiju.“ Ove riječi se posve precizno, kao da su napisane jučer, mogu primijeniti na postojeću situaciju. Kroz dvadeset godina buržoaski ekonomisti su trijumalistički nastupali sa stavom da više neće biti opadanja i recesije i da je krug prekinut.
Zapravo je istina da u četiri protekle decenije buržoaski ekonomisti nikada nisu predvidjeli ni jedno ekonomsko opadanje ili recesiju. Umjesto toga su stvorili predivnu novu teoriju, tzv. „hipotezu efikasnog tržišta“. U njoj, zapravo, nema ništa novo. Ona se ustvari oslanja na staru ideju da će „prepušteno samo sebi, tržište riješiti sve. Samo će se automatski izbalansirati. Jedino je bitno da se vlasti ne miješaju i, prije ili kasnije, sve će biti kako treba.“ Na ovo je John Maynard Keynes dao legendaran odgovor: „Prije ili kasnije, svi smo mrtvi.“
U prvoj deceniji 21. Stoljeća postaje kristalno jasno da je kapitalizam iscrpio svoj progresivni potencijal. Razvoj industrije, nauke i tehnologije neprestano se stavljaju u drugi plan. Proizvodne snage stagniraju, fabrike se zatvaraju kao šibice, a milioni ostaju bez posla. Svi ovi simptomi ukazuju da je razvoj proizvodnih snaga nadrastao uske okvire privatnog vlasništva i nacionalne države.
Upravo u ovoj činjenici leži najfundamentalniji razlog postojeće krize koja je razobličila bankrot kapitalizma u osnovnom značenju te riječi. Destabilizacija Irske i Grčke potvrđuje bolesno stanje evropskog kapitalizma. Već sutra će se ova zaraza proširiti na Portugal i Španiju, a ni Britanija ni Italija nisu daleko od istog stanja. Francuska, Njemačka i Austrija sasvim će ih sigurno neumoljivo slijediti na putu stagnacije.
Buržoaski ekonomisti i političari i, iznad svega, reformisti očajnički traže poticaj koji bi okončao krizu. Za njih je oporavak kruga poslovanja spasonosno rješenje. Lideri radničke klase, predsjednici sindikata i socijaldemokrati smatraju da je kriza privremena. Umišljaju da je stvar moguće riješiti nekim podešavanjima u postojećem sistemu, da je sve što trebamo više kontrole i regulacije, koji će nas vratiti u stanje koje je prethodilo krizi.
Međutim, ova kriza nije normalna kriza, ona nije privremena. Ona označava fudnamentalnu prekretnicu u procesu, prekretnicu kojom je kapitalizam dosegao svoj historijski ćorsokak. Najbolje čemu se možemo nadati jeste slabašni oporavak praćen visokim procentom nezaposlenosti, štednjom i padom životnog standarda.
Kriza buržoaske ideologije
Marksizam je na prvom mjestu filozofija i pogled na svijet. U filozofskim spisima Marksa i Engelsa ne nalazimo zatvoren filozofski sistem, već seriju briljantnih uvida i pokazatelja, koji, ukoliko se razvijaju, omogućuju vrijedne dodatke metodološkom oružju nauke.
Nigdje kriza buržoaske ideologije nije jasnija nego na polju filozofije. U svome ranom stadiju, dok se zalagala za progres, buržoazija je proizvela velike mislioce: Hobbesa i Locka, Kanta i Hegela. Međutim, u epohi svoje senilne dekadencije, buržoazija postaje nesposobna da proizvede velike ideje. Ustvari, nije sposobna proizvesti baš nikakve ideje.
S obzirom da je moderna buržoazija nesposobna za smjelu generalizaciju, ona odriče sam koncept ideologije. Upravo zbog toga postmodernisti govore o „kraju ideologije“. Oni poriču koncept progresa jednostavno zbog toga jer je u kapitalizmu daljnji progres nemoguć. Engels je jednom napisao: „Filozofija i proučavanje stvarnoga svijeta imaju zajedničkoga koliko i onanija i seksualni čin.“ Moderna buržoaska filozofija preferira ono prvo.U svojoj opsesiji da se bori s marksizmom, odvukla je filozofiju unazad u najgori dio svoje prošlosti: u ofucanost i sterilitet.
Dijalektički materijalizam je dinamičan način razumjevanja djelovanja prirode, društva i misli. Daleko od toga da bude demode ideja 19. vijeka, on je iznenađujuće moderan u svojim pogledima na prirodu i ljudsko društvo. Dijalektika okončava fiksirani, rigidni, beživotni pogled na svijet karakterističan za staru mehaničku školu klasične fizike. Ona pokazuje da se, pod određenim okolnostima, stvari mogu pretvoriti u svoju suprotnost.
Dijalektičko poimanje da gradualna akumulacija malih promjena može u kritičnom trenutku biti transformirana u gigantski korak, dobilo je dojmljivu potvrdu u modernoj teoriji haosa i njenim derivativima. Teorija haosa je okončala oblik mehaničkog redukcionističkog determinizma koji je stotinama godina dominirao naukom. Marksistička dijalektika je devetnaestovijekovni izraz onoga što teorija haosa danas izražava matematički: međusobnu povezanosz stvari, tj. organsku povezanost među prirodnim entitetima.
Proučavanje tranzicionih faza spada u jedno od najvažnijih područja suvremene fizike. Postoji beskonačan broj primjera istoga fenomena. Transformacija kvantiteta u kvalitet je univerzalan zakon. U svojoj knjizi Sveprisutnost Mark Buchanan ukazuje na ovaj fenomen u srčanim udarima, lavinama, šumskim požarima, nastanku i izumiranju životinjskih vrsta, burzovnih kriza, ratova, pa čak u promjenama u modi i umjetničkim pravcima. Još fascinantnije, ovi se događaji čak mogu izraziti kao matematička formula poznata kao 'zakon moći'.
Ova izuzetna otkrića odavno su predvidjeli Marx i engels, koji su Hegelovu dijalektičku filozofiju sveli na racionalnu (odnosno materijalsitičku) bazu. U svojoj Logici (1813) Hegel je napisao: „Kada je pitanju historija, jasno je da veliki efekti proizlaze iz malih uzroka.“ Bilo je to prije nego što je iko mogao čuti za „butterfly efekat“. Kao erupcije vulkana, revolucije su rezultat spore akumulacije kontradikcija u dugim vremenskim periodima. Proces dolazi do kritičke tačke u kojoj dolazi do nagloga skoka.
Historijski materijalizam
U okviru svakog društvenog sistema postoji vjerovanje da upravo on predstavlja jedinu moguću organizaciju ljudskih bića. Da su njegove institucije, njegova religija i njegov moral posljednja riječ koja može biti izgovorena. Tako su svojevremeno vjerovali i kanibali i egipatski sveštenici i Marija Antoaneta i car Nikolaj. I to je upravo ono što je demonstrirao Francis Fukuyama kada nas je, bez ikakve utemeljenosti u činjenicama, nastojao uvjeriti da je takzovani sistem „slobodnog poduzetništva“ jedini moguć i održiv system i to baš u trenutku kada je isti počeo tonuti.
Baš kao što Charles Darwin dokazao da vrste nisu nepromjenjive, već da imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, tako su i Marx i Engels pokazali da politički sistem nije nešto zauvijek fiksirano. Analogija između društva i prirode je, naravno, samo aproksimativna. Međutim i najjednostavnijim ispitivanjem historije uviđamo da je gradualistička interpretacija neosnovana. Društvo, baš kao i priroda, zna za duge periode spore i gradualne promjene, ali ova linija biva isprekidana eksplozivnim razvojem – ratovima i revolucijama, u kojima proces promjene biva intenzivno ubrzan. Upravo su ovi događaji glavni motori historijskog razvoja.
Osnovni uzrok revolucionarne promjene nastupa kada određeni socio-ekonomski sistem dosegne svoje limite i postane nesposoban da razvija produktivne snage. Marksizam analizira skrivene snage koje leže unutar razvoja ljudskog društva od najranijih plemenskih društava do modernih dana. Materijalistička koncepcija istorije nam omogućuje da istoriju shvatimo ne kao seriju nepovezanih i nepredvidljivih incidenata, već radije kao dio jasno shvaćenih i međusobno povezanih procesa. Radi se o nizu akcija i reakcija koje podrazumjevaju politiku, ekonomiju i cijeli spektar društvenog razvoja. Veza između svih ovih fenomena jeste kompleksna dijalektička povezanost. Česti pokušaji da se marksizam diskreditira bazirani su na karikaturi njegove metode historijske analize.
Najuobičajenija iskrivljivanje je da su Marx i Engels „sve reducirali na ekonomiju.“
Na ovu apsurdnost su mnogo puta odgovorili sami Marx i Engels, baš kao Engles u dijelu svoga pisma Blochu:
„Prema materijalističkoj koncepciji istorije, ultimativni, determinirajući element historije jeste produkcija i reprodukcija života. Više od ovoga niti Marx, niti ja nikada nismo tvrdili. Dakle, ukoliko neko ovo izvrće govoreći da je jedino eknomski element determinirajući, radi se o izvrtanju ove koncepcije u beznačajnu, apstraktnu i besmislenu frazu.“
Komunistički manifest
Najmodernija knjiga koju danas možemo čitati jeste Komunistički manifest napisan 1848. Dakako, neki bi detalji morali biti izmjenjeni, međutim sve fundamentalne ideje Komunističkog manifesta su relevantne i istinite danas, baš kao i onog dana kada su napisane. Nasuprot tome, ogromna većina knjiga napisanih prije stoljeće i pol danas su interesatne jedino sa stanovišta historije.
Ono što je najupečatljivije kada je u pitanje Manifest jeste način na koji su u njemu anticipirani najfundamentalniji fenomeni koji i danas, na razini svijeta, zaokupljaju našu pažnju. Pozabavimo se samo jednim primjerom. U vrijeme kada su Marx i Engels pisali, svijet velikih transnacionalnih korporacija bio je daleka budućnost. Uprkos tome, oni su objasnili kako će „slobodno poduzetništvo“ i konkurencija neumoljivo voditi okrupnjavanju kapitala i monopolizaciji produktivnih snaga.
Uistinu je zabavno čitati izjave branilaca “tržišta” u pogledu Marksove navodne pogeške po ovom pitanju, kada se zapravo radilo o jednom od najbriljantnijih i najtačnijih predviđanja. Danas je neosporiva činjenica da se proces okrupnjavanja kapitala, koji je Marks predvidio dogodio, da se i dalje događa i da je, usitinu, u posljednjih deset godina, dosegao neslućene razmjere.
Decenijama su buržoaski sociolozi pokušavali osporiti ove činjenice i „dokazati“ kako društva postaju sve jednakija i da je, prema tome, klasna borba zastarjela kao ralo i drveni plug. Radnička klasa je – kazali su – nestala i sada smo svi srednja klasa. U pogledu okrupnjavanja kapitala, budućnost je u malim biznisima, a „malo je prelijepo“.
Kako su samo danas ove tvrdnje smiješne! Cjelokupnom svjetskom ekonomijom danas dominira ne više od 200 gigantskih korporacija, većinom sa sjedištem u SAD. Proces monopolizacije je dosegao neslućene razmjere. U prvoj četvtini 2006. procesi spajanja i akvizicija u SAD vrijedili su 10 milijardi dolara dnevno. Ovakve grozničave aktivnosti nipošto ne znače stvarni razvoj produktivnih snaga, već upravo obrnuto. Monopolizacija se ne umanjuje nego uvećava.
Sredinom novembra 2006. vrijednost spajanja i akvizicija u SAD procjenjen je na 75 milijardi dolara u samo 24 sata! Preuzimanja su vrsta korporativnog kanibalizma, nakon kojeg redovito slijedi uništavanje firmi, zatvaranje fabrika i pljačka, to jest masovno i bezobzirno uništavanje sredstava za proizvodnju i hiljada poslova na oltaru profita.
U isto vrijeme svjedočimo konstantnom uvećanju nejednakosti. U svim državama udio profita u nacionalom prihodu je rekordan, dok je njegov udio u plaćama rekordno nizak. Istinska tajna postojećeg procesa je da kapitalisti izvlače rekordne količine “viška vrijednosti” (surplusa) iz radničke klase. U SAD radnici u prosjeku proizvode, za trećinu više nego prije deset godina, dok plaće stagniraju. Profiti vrtoglavo rastu a bogati postaju još bogatiji na račun radničke klase.
Navedimo jedan još eklatantniji primijer: globalizacija. Uništavajuća dominacija svjetskog tržišta je najvažnija manifestacija naše epohe i sada se podrazumjeva kao skorašnji fenomen. Ustvari, globalizaciju su Marks i Engels predvidjeli i objasnili prije 150 godina, unatoč tome što u vrijeme kada je Manifest napisan, praktično nije bilo empirijskih podataka koji bi poduprli takvu hipotezu. Jedina istinski razvijena kapitalistička ekonomija bila je Engleska. Industrije u povoju Francuske i Njemačke (koja još uvijek nije postojalo kao jedinstven entitet), još uvijek su bile ograničene zidovima velikih poreza. Radi se o činjenici koja se uglavnom prećutkuje danas, kada zapadne vlade i demokratije drže lekcije ostatku svijeta o potrebi otvaranja svojih ekonomija.
Na svjetskom nivou, rezultati globalizirane “tržišne ekonomije” su zastrašujući. U 2000. godini bogatstvo 200 najbogatijih ljudi je iznosilo koliko i imovina 2 milijarde najsiromašnijih. Prema podacima UN, 1,2 milijarde ljudi živi sa manje od dva dolara dnevno. Od ove brojke devet miliona muškaraca, žena i djece svake godine umre jer nemaju dovoljno novaca da bi preživjeli. Svi slažu da je masovno ubistvo šest miliona ljudi u nacističkom Holokaustu zastrašujući zločin protiv čovječnosti, ali danas još uvijek traje tihi Holokaust u kojem svake godine biva ubijeno devet miliona nevinih ljudi, ali ko o tome govori?
Naspram najstrašnijih oblika bijede i ljudske patnje stoje orgije opscenog zgrtanja novca i razmetljivog bogatstva. U svijetu trenutno žive 945 milionera koji posjeduju bogatstvo od 3, 5 triliona dolara. Mnogi od njih su građani SAD. Lično bogatstvo Billa Gatesa procjenjuje se na oko 56 milijardi dolara. Warren Buffet nije daleko iza njega sa 52 milijarde. Sada se hvale da ovo nevjerovatno bogatstvo šire „siromašnim nacijama“. Među super bogatim je i 13 Kineza, 14 Indijaca i 19 Rusa. I to bi trebao biti razlog za slavlje!
Klasna borba
Historijski materijalizam nas uči da uslovi determiniraju posljedice. Problem leži u činjenici da svijest zaostaje za objktivnom situacijom, da zaostaju masovne organizacije i, povrh svega, da ponajviše zaostaje vodstvo radničke klase. Radi se o najvećoj kontradikciji našega vremena. Ona mora biti i biće riješena.
Idealisti su oduvijek predstavljali svjesnost kao motornu silu ljudskog progresa. Pa ipak, čak i najpovršnije historijske studije pokazuju da ljudska svjesnost ima tendenciju da zaostaje za događajima. Daleko od toga da je revolucionarna, ona je urođeno i duboko konzervativna.
Mnogim ljudima se ne sviđa ideja promjene a još manje nasilnog prevrata koji bi transformirao postojeće uslove. Nastoje se vezati za poznate ideje, dobro znane institucije, tradicionalni moral, religiju i vrijednosti egzistirajućeg društvenog poretka. Međutim, dijalektički, stvari se preokrenu u svoju suprotnost. Prije ili kasnije, svjesnost će biti izjednačena sa realnošću u eksplozinom obliku. Upravo je to revolucija.
Marksizam u konačnoj analizi objašnjava da ključ svog drušvenog razvoja leži u razvoju proizvodnih snaga. Sve dok društvo napreduje, dakle, dok je sposobno da razvija industriju, poljoprivredu, nauku i tehnologiju, činiće se funkcionalnim većini ljudi. Pod tim uslovima, žene i muškarci, genralno, ne dovode u pitanje postojeće društvo, njegov moral i zakone. Naprotiv, oni se doživljavaju kao nešto prirodno i nezamjenjivo: pirodno i nezamjenjivo kao izlazak i zalazak sunca.
Potrebni su veliki događaji kako bi mase sa sebe odbacile teško breme tradicija, navika i rutina i prihvatile nove ideje. Takvu poziciju zauzima materijalsitička koncepcija historije, koju je briljntno izrazio Karl Marx u svojoj proslavljenoj misli “društveno biće determinira svijest.” Potrebni su veliki događaji kako bi razobličili defektnost starog poretka i ubijedili mase u potrebu njegovog kompletnog svrgavanja. Ovaj proces nije automatizovan i zahtijeva vrijeme.
U posljednjem razdoblju se u Evropi činilo da je klasna borba u Evropi stvar prošlosti. Pa ipak, sada sve akumulirane kontradikcije dolaze do izražaja, pripremajući teren za eksploziju klasne borbe posvuda.
Čak i u državama kao što je Austrija u kojima je vladajuća klasa decenijama kupovala socijalni mir reformama, spremaju se burni događaji. Striktne i brze promjene se u ovakvoj situaciji podrazumijevaju.
Kada su Marks i Engels napisali Manifest, bili su dvojica mladih ljudi od 29 i 27 godina. Napisali su ga u vrijeme crne reakcije. Radnička klasa je bila vidno pasivna. Manifest je napisan u Bruxellesu iz kojeg su autori morali izbjeći kao političke izbjeglice. No, u istom momentu kada je Komunistički manifest prvi put ugledao svjetlo dana u februaru 1848, revolucija je izbila na ulicama Pariza, te se u slijedećim mjesecima raširila poput požara cijelom Evropom.
Trenutno ulazimo u najviše konvulzivan period koji će potrajati nekoliko godina, slično periodu u Španiji od 1930 do 1937. Biće poraza i prepreka, ali će pod ovim uslovima mase vrlo brzo učiti. Nravno, ne smijemo pretjerivati: mi smo tek u ranim počecima procesa radikalizacije. Međutim, vrlo je jasno da svjdočimo početku promjene u svijesti masa. Sve je veći broj ljudi koji preispituju kapitalizam. Oni su ovoreni marksističkim idejama na način na koji to nikada ranije nije bio slučaj.
U nastupajućem periodu, ideje koje su bile ograničene na male grupe revolucionara počet će slijediti milioni.
Prema tome, gospodinu Fukuyami možemo odgovoriti slijedeće: historija nije zavšila. Štoviše, tek što je počela. Kada buduće genereacije budu razmatrale stanje naše sadašnje “civilizacije”, imat će gotovo u potpunosti isti stav koji mi zauzimamo naspram kanibalizma.
Glavni uslov za postizanje višeg nivoa ljudskog razvoja jeste okončanje kapitalsitičke anarhije i utvrđivanje racionalog i demokratskog plana proizvodnje u kojem muškarci i žene svoje živote i sudbine mogu uzeti u svoje ruke.
“To je nemoguća Utopija!” reći će nam samoproklamovani “realisti”. Međutim ono što jeste dubinski nerealistično jeste zamišljati da će problemi sa kojima se sureće čovječanstvo biti riješeni u okvirima sistema koji je svijet doveo u postojeće žalosno stanje. Tvrditi da je čovječanstvo nesposobno naći bolju alternativu zakonima džungle je monstruozna uvreda ljudskoj rasi.
Korištenjem kolosalnih potencijala nauke i tehnologije, oslobađajući ih od monstruoznih okova privatnog vlasništva i nacionalne države, bit će moguće riješiti sve problem koji muče današnji svijet i prijete mu uništenjem. Istinska ljudska historija će nastupiti samo onda kada žene i muškarci stanu u kraj kapitalističkom ropstvu i učine prve korake ka razdoblju slobode.
Translation: JOSD (Bosnia)